Piše za PRESS: Mustafa Cerić
Dragi brate i prijatelju Sabur,
Koronavirus sprečava da se vidimo licem u lice uz kahvu pa ti evo pišem ovo pismo jer imam potrebu da ti iznesem moja zapažanja o našoj situaciji. Ne pitaj me o kojoj. Ni sam ne znam o kojoj situaciji da ti najprije pišem jer mi se svaka čini važnom, zamršenom i teškom pa se bojim da ću, dok pričam o jednoj, zaboraviti drugu. Nedavno upitah jednog prijatelja: – Kakva nam je situacija? A on iz pika veli: – Nema situacije. – Kako nema? Zar nisi čitao francuskog filozofa Sartra, koji je definirao “situaciju” kao spoj egzistencijalne uvjetovanosti i individualnog projekta, kojim čovjek prihvaćanjem odgovornosti niječe slučajnost početne “situacije” i transcendira zadane okolnosti? – Ma, nisam čitao ništa i nikoga. Ni Sartra ni ober Sartra. Pusti me, nije mi ni do filozofije, ni do naše situacije, koju ni Sartr ne bi mogao razumjeti ni filizoski ni ljudski. A kamoli mi ovdje u Bosni. Ovdje niko ništa ne spaja – ni “egzistencionalne uvjete” ni “nidividualne projekte”, niti iko prihvata odgovornost za “početnu situaciju”, već svi nešto i nekoga rastavljaju, razguljuju, raspamećuju, rastjeruju i razbijaju… I svi nešto pričaju u havu… Ništa ih ne razumijem… Ja hoću da budem na zemlji… Pusti tu visoku filozofiju… Te, kako kažeš, transcendirane zadane okolnosti… Mene ubi briga o tim nedodirljivim, neviđenim, neuhvatljivim i nepobjedivim okolnostima, s kojima živim cijeli život… Strah mi se uvukla pod kožu od tih situacija… Gdje oni rastavljaju i ono što je nekoć bilo sastvaljeno… Boli me glava od nagrizanja našeg nacionalnog i državnog tkiva… Nemam više snage da razbijam glavu o našoj situaciji… Pusti me da se rahat pati – ljuto mi održa lekciju moj prijatelj! – Stani, prijatelju – rekoh. Nemoja tako! Nije sve tako crno! Ima još uvijek dobrih ljudi među nama. Nisu svi isti! Ima među nama onih koji žele da spoje rastavljeno, da ušiju izderano, da vrate otuđeno, da dignu pogaženo, da usprave pogureno… – Ne, ne, ti stani – veli. Nemoj mi pričat ublehe. Ne mogu to više slušat. Svaki puta pred izbore pričaju nam istu priču: “dušmani su pred vama, a more je iza vas. Nemate izbore, već da glasate za nas! Mi nismo najbolji, ali svi drugi su gori od nas”! I tako svaki puta slušam tu istu priči i, što je najčudnije, svaki puta im povjerujem i glasam za njih, a onda me zaborave kao da me nikad nije ni bilo… Nemoj dalje da se ispovjedam… Imam strah ne samo od njih, nego i od sebe…Strah me od mog straha jer osjećam da je to naše pravo stanje, strah u kojem se danas nalazi naš narod… Ne samo od “koronavirusa”, već i od “ahmakvirosa”, koji nam udara u glavu i ranjava nam dušu i srce – veli prijatelj, kojeg i ti znaš, ali ne mogu ti otkriti njegovo ime jer nemam njegov izun za to. No, htio sam ti prenijeti stanje i osjećanje jednog našeg prijatelja, čije poruke me obavezaše da ih podijelim s tobom, dok čekamo početak Nove 1442. hidžretske godine s dovom Allahu Svevišnjem da nam podari sabur, kojeg nam danas najviše treba. Tebi sam dao ovo ime – Sabur – kako bi ukazao da svi moramo biti Saburi – strpljivi u razumijevanju naše situacije i uporni u spajanju rastavljenog i povezivanju odvezanog u našoj naciji i državi.
Uz izraze mog prijateljstva i čestitki za Novu hidžretsku godinu, očekujem tvoj odgovor. Nedostaješ mi. Ne volim samoću. Ali, ako tvoje pismo, koje očekujem, ublažit će moju samoći i vrariti mi nadu da će ovo proći s Allahom dozvolom te da ćemo o ovim našim pismima jednog dana pričati uz kahvu na otvorenom na slobodnoj bosanskoj zemlji pod slobodnim bosanskim nebom.
Iskreno tvoj!
