U Bjelorusiji već danima traju protesti nakon sto je Aleksandar Lukašenko, koji monopolistički drži vlast od 1994. godine, proglasio šestu uzastopnu pobjedu sa “sjevernokorejskim” rezultatom od 80 posto dobivenih glasova. I dok nezavisni mediji izvještavaju o desetinama i stotinama hiljada demonstranata u Minsku i drugim gradovima Bjelorusije, režimska državna televizija prikazuje snimke koncerata ruskih pop pjevača?! Deja vu, zar ne? Slično ignoriranje stvarnosti od strane prorežimskih javnih servisa i medija smo imali i prilikom protesta “Pravda za Davida” ili protesta u Srbiji “Jedan od pet miliona”.
Piše za PRESS: Arduana Memić
Lukašenkova reakcija na demokratske proteste je bila očekivana: brutalna, bezumna, autokratska. U skladu s izjavom diktatora Idi Amina koji je u nastupu mržnje prema demokratskim načelima jednom prilikom rekao: “Da, u Ugandi postoji sloboda govora, ali za slobodu poslije govora, ne mogu garantovati”.
S druge strane, Evropska unija koja je utemeljena na demokratskim principima, ljudskim pravima, solidarnosti i jednakosti nije prihvatila rezultate izbora u Bjelorusiji. Potvrdio je to u svojoj izjavi šef evropske diplomatije Josep Borrell: “Evropska unija ne priznaje rezultate predsjedničkih izbora koji su održani u nedjelju u Bjelorusiji i priprema sankcije zbog namještenog izbornog procesa i nasilnog odgovora policije na proteste”.
Dakle, na jednoj strani je čitav demokratski svijet, a na drugoj Lukašenko, uz prećutnu Putinovu podršku s nepoznatim rokom trajanja. I u takvom odnosu snaga na međunarodnoj sceni, nastupa Milorad Dodik koji jedini s tla Evrope i Balkana šalje čestitku Lukašenku, uz izraze dubokog poštovanja i neskrivenog divljenja, izrazivši “uvjerenje da će pod Lukašenkovim vođstvom Republika Bjelorusija nastaviti put daljeg ekonomskog i tehnološkog napretka na dobrobit svih njenih građana”. Neko bi moga pomisliti da je riječ o šali, ali nažalost, ova Dodikova čestitka otkriva potpuni metež, nesnalaženje, surovost i bespuće u političkim odnosima i strateškim pravacima djelovanja vanjske politike BiH.
Dodik se u junu 2019 godine prvi put službeno susreo sa Lukašenkom. Taj susret me podsjetio na jednu pjesmu Ranog mraza odnosno, Balaševića iz osamdesetih godina prošlog vijeka koja se zvala: “Tri sam puta video Tita”. Dodik je vjerovatno, prepričavajući saradnicima taj susret ushićeno rekao: “Tada sam vidio Lukašenka prvi put”…
Šta je ponukalo Dodika da jedini uputi čestitku Lukašenku? Nadmenost? Afekat? Nepoznavanje principa vođenja vanjske politike? Želja da upravo on ima “kontakt” s predsjednikom države s većinskim pravoslavnim stanovništvom? Arogantna namjera da ispred BiH on čestita na izboru predsjedniku koga jos uvijek podržava Putin? Ili jednostavno kompleks manje vrijednosti i nezajažljiva potreba da bude “vidljiv” na međunarodnoj sceni?
Svako od ovih pitanja zaslužuje posebnu elaboraciju, dok se svaki od odgovora može pretvoriti u različitu teoriju zavjere, ali pravi odgovor je ustvari, vrlo jednostavan: Dodiku, i ne samo njemu, je Lukašenko uzor u vladanju, jer želi da ima njegovu moć i da monopolistički vlada ljudima, institucijama, tokovima novca i procesima. I da takva vladavina potraje, deset, dvadeset, trideset godina, a da svi koji se usude da se pobune budu proglašeni izdajnicima i slugama zapada, NATO saveza i kapitalizma.
Istovremeno, dok se ponaša i djeluje kao mali Lukašenko, Dodik, ali i drugi lideri najvećih partija, Bakir Izetbegović i Dragan Čovic, koji imaju isto razmišljanje i dijele iste modele vladanja s Dodikom, su umotani u oblandu priče o evropskim vrijednostima u koje ne vjeruju i koje ne žele da uspostave u BiH. Jer Lukašenko i može biti uzor predsjedniku SNSD-a koji je na ruskom “daljinskom upravljaču”, guši slobodu medija, prezire vladavinu prava, negira genocid i odlikuje ratne zločince, predsjedniku HDZ-a koji se predstavlja kao “nositelj europskih vrijednosti”, a ne prihvata presude međunarodnih sudova i zagovara aparthejd u područjima koja kontroliše, kao i predsjedniku SDA koji je izgubljen između istoka i zapada pa nije ni na zapadu ni na istoku, i koji ne poštuje političku i institucionalnu nazavisnost pravosudnog sistema i državnih organa BiH.
Ipak, ostaje nam porazna činjenica da je našim liderima veći uzor Lukašenko nego, na primjer Angela Merkel koja se, i pored činjenice da je neosporno najveći evropski lider, samostalno povlači s političke scene. Ali to je osobina pravih lidera koji znaju kada i kako se treba povući. Oni koji to nisu znali, završili su na smetlištu historije.
Vrijeme će pokazati kako će se završiti procesi u Bjelorusiji, kao i da li će bh. lideri uspjeti u svojoj namjeri da zatvore sva vrata novim mladim kadrovima i da, poput sultana i kraljeva, vladaju doživotno. Ako to tako bude, i građani ne iskoriste svoje pravo glasanja na izborima, onda će se diljem BiH čuti samo jedan horski vapaj: Ima izać…
(PRESS)
