Postalo je već rutina, kao muzika s izlizane gramofonske ploče, da se kad god treba pokazati pred javnošću patriotske reference, ili skrenuti njenu pažnju s korupcije i koristoljublja u vrhovima vlasti, potiču rasprave i žestoke svađe oko ideja podjele i prisvajanja Bosne i Hercegovine zbog kojih je i vođen rat devedesetih.
Piše: Kemal Kurspahić za Radio Slobodna Evropa
Iz centara međunarodno osuđenog udruženog zločinačkog poduhvata s jedne strane se insistira na Republici Srpskoj kao „drugoj srpskoj državi na Balkanu“ a s druge i najnoviji predsjednik susjedne Hrvatske o Bosni i Hercegovini govori kao o „državi tri entiteta“.
To, očekivano, učvršćuje riješenost „treće strane“ na odbranu cjelovitosti države sve do programske deklaracije vodeće bošnjačke partije SDA koja pod vodstvom Bakira Izetbegovića kao dugoročni cilj označuje obnovu Republike Bosne i Hercegovine koju je – u dejtonskom sporazumu – njegov otac praktično ukinuo ozakonjujući postojanje Republike Srpske kao jednog od dva bosanskohercegovačka entiteta.
Vođa vladajuće entitetske partije Milorad Dodik ovih dana, u kontinuitetu pozivanja na raspad države i osamostaljenje entiteta, slika depresivnu – i, na žalost, prilično realnu – situaciju u „međunacionalnim odnosima“ u Bosni i Hercegovini kad kaže otprilike:
„Bošnjaci bi željeli da nema Republike Srpske i konstitutivnosti naroda, da naprave neku građansku zemlju i dođu do sistema jedan čovjek-jedan glas. Mi bismo željeli, što je naša iskonska želja još od formiranja Republike Srpske 9. januara 1992, godine da formiramo samostalnu državu. Hrvati su isto tako nezadovoljni svojim stanjem a međunarodna zajednica predvođena tim kriminalcem visokim predstavnikom je još nezadovoljnija.
Ta koegzistencija tri međusobno nepomirljive vizije Bosne i Hercegovine, kao uostalom i partnerstvo tri nacionalne stranke, SDA-SDS-HDZ, od prvih dana „zavođenja demokratije“ 1990, ovih dana nailazi na novi izazov.
Uoči najavljene skore obnove pregovora o „normalizaciji odnosa Srbije i Kosova“ pod okriljem Evropske unije i uz podršku Sjedinjenih Država obnavljaju se i pretenzije da se Srbiji očekivani „gubitak Kosova“ nadoknadi osamostaljenjem ili čak priključenjem Republike Srpske.
Dodik je u tim pretenzijama transparentan:
„Ne može se razgovarati o statusu Kosova a da se ne razgovara o statusu Republike Srpske“ – izjavio je ovih dana insistirajući kako Srbija i Republika Srpska egzistiraju kao dvije srpske države na Balkanu „svidjelo se to kome ili ne“.
Predsjednik Srbije, u skladu sa zvaničnim „poštovanjem suvereniteta i teritorijalnog integriteta bosanske države“, zauzima poziciju nevinosti predstavljajući se kao neko ko „ima obavezu da sasluša šta oni“ – u Republici Srpskoj – „imaju da kažu“.
Stvar je mogla ostati u okvirima uobičajenih instrumenata podizanja regionalnih neslaganja i napetosti da se u raspravu nije uključio i specijalni predstavnik Stejt departmenta za Zapadni Balkan Metju (Matthew) Palmer koji je ponovio kako Sjedinjene Države nastavljaju da podržavaju težnje svih građana Bosne i Hercegovine koji, bez obzira na etničke razlike, žele da budu Evropljani s evropskom perspektivom i evropskom budućnošću.
„Potrebno je da Kosovo i Srbija postignu sporazum o međusobnom priznanju a sve drugo (povezivanje Kosova i Bosne i Hercegovine) je nepotrebno skretanje pažnje od postizanja sveobuhvatnog dogovora“, rekao je Palmer u izjavi koja je izazvala erupciju bijesa entitetskog vođe.
Dodik je rekao kako Palmerova izjava predstavlja „kontinuitet njegove politike miješanja i pokušaja arbitriranja u unutrašnje stvari zemalja u kojima se pojavljuje“ na štetu naroda i država u koje dolazi, podučavajući američkog diplomatu kako bi trebalo da se zalaže za poštovanje izvornog Dejtona a ne za centralizaciju kao „drski pokušaj rušenja Dejtonskog sporazuma“.
Dodik je u karakterizaciji „Palmerove politike“, kao i u sada već dugoj istoriji antidejtonskih izjava i aktivnosti, pokušao da pripiše američku podršku Bosni i Hercegovini pojedincima ili „ostacima propale politike iz prošlosti“ i da se u zalaganju za navodne vitalne nacionalne interese pozove i na izjave američkog predsjednika kako „budućnost ne pripada globalistima već patriotima“ (čitaj: nacionalistima).
U očekivanju moguće završnice srbijansko-kosovskog dijaloga, u agresivnom nametanju poređenja bosanskohercegovačkog i kosovskog slučaja zagovornici uvođenja „pitanja Republike Srpske u taj dijalog rizikuju i manje diplomatski odgovor od uobičajenog pozivanja na dejtonski sporazum kao osnov trajnog mira: da razlika između ta dva slučaja ne može biti veća.
U slučaju Bosne i Hercegovine – Republika Srpska priznata je kao entitet u okviru bosanske države na području čija je etnička slika promijenjena nasiljem i „etničkim čišćenjem“ s kulminacijom u genocidu u Srebrenici i to je bio maksimalan ustupak odgovornima za balkansko nasilje devedesetih.
U slučaju Kosova – riječ je o priznanju državnosti pokrajine nad čijim je većinskim albanskim stanovništvom provođen višegodišnji državni teror s masovnim ubistvima i pokušajem progona cjelokupnog albanskog stanovništva zbog čega je nakon srpskog odbijanja mirovnog sporazuma uslijedila „humanitarna intervencija“ NATO-a poslije koje je Kosovo 17. februara 2008, proglasilo nezavisnost koju je do sada priznalo 97 od 193 članice UN, 22 od 27 članica EU, 26 od 30 članica NATO-a.
U pregovorima o „normalizaciji odnosa Srbije i Kosova“ Bosna i Hercegovina, čak ni oslabljena oživljavanjem međunarodno osuđenih ratnih paradržava, ne može biti moneta za potkusurivanje.
