Piše : Ozren Kebo, thebosniatimes.ba
U ovih pet mjeseci otkako je Milorad Dodik rekao odlučno Ne Dejtonskom sporazumu i (kakvoj-takvoj) pravnoj državi, u svijetu je objavljeno desetine tekstova posvećenih Bosni i Hercegovini. I 99 posto tih izvještaja, analiza i komentara obnavlja situaciju koju dobro pamtimo iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Uz Bosnu i Hercegovinu i njene građane tada su bili novinari, urednici, novine i tv stanice, dok je svjetska politička elita strogo slijedila pacifističku agendu Neleta Karajlića koja svima poručuje da ovo nije njihov rat.
Na izmaku 2021. godine, situacija u dlaku ista: mediji sa svih strana svijeta, od Izraela, preko Amerike, do Austrije, Britanije, Holandije i Njemačke, odmah su prepoznali o čemu se radi, dok politika ponovo ili igra ulogu neutralnih posmatrača (Zapad, u izvjesnoj mjeri i Kina) ili otvoreno podržava ratnog trgovca cigaretama (Hrvatska, Rusija, Mađarska, Slovenija). Foreign Policy još je prije dva mjeseca situaciju proglasio alarmantnom:
“Ovo je dvosmjerni napad. Mora se prestati sa ustupcima srpskim secesionističkim snagama.
Za Rusiju je OHR – koji u teoriji još uvijek ima ovlasti da poništi neustavne poteze ruskih lokalnih zastupnika, veći trn u oku od EUFOR-a, male i neprijeteće misije koju uglavnom čine mađarske, austrijske i turske trupe i čak nije ni dovoljno popunjena i opremljena da zaštiti granice Bosne.
Rusija sada drži Zapad kao taoca u BiH, a u Vijeću sigurnosti se desila prekretnica za postdejtonsku BiH. Rusija je iskoristila Vijeće sigurnosti UN-a da potkopa OHR, dok moskovski zastupnici prijete razbijanjem zemlje. Ovo je koordinisan, dvosmjerni napad. Vrijeme je da se reaguje na egzistencijalnu prijetnju – SAD, EU i UK hitno trebaju vlastiti plan.”
Kontradiktorni signali
To je napisano početkom novembra. U međuvremenu, ne da ništa hitno nije poduzeto, nego su politički Laktaši dobili više ohrabrujućih signala sa Zapada nego Sarajevo i Kijev zajedno. Nakon zloglasne sjednice NSRS-a, ambasadori Kvinte oglasili su se haman pa satiričnim saopćenjem da se zemlja treba okrenuti reformama i borbi protiv korupcije!? Sprdajući se s tom neodlučnošću moćnog svijeta da obuzda jedan drski, ali u globalnim razmjerama nevažni remetilački faktor, sjajni splitski novinar Vladimir Matijanić nedavno je napisao na Facebooku: “A sankcije će mu uvesti posmrtno.”
Jedino ozbiljno, konkretno upozorenje zapadno od Une i Vrbasa, Dodik je dobio od Svjetske banke, koja u oštrom tonu upozorava da, osamostali li se Republika Srpska, to bi moglo negativno da se odrazi na njenu kreditnu sposobnost. Za šta Baju najozbiljnije zaboli neka stvar. Šta je malo finansijske nestabilnosti, deset ili petnaest godina nemogućnosti da se vrate krediti i privuku investicije, naspram vječne slave zbog otcjepljenja? Njegova teritorija ionako još od rata više prihoda prikupi švercom i korupcijom nego radom i investiranjem. Mada ni s ove strane entitetske linije nije bolja situacija, Federacija BiH, uprkos radikalnim hrvatsko-bošnjačkim neslaganjima, u poređenju s manjim entitetom djeluje kao privredni i finansijski gigant. Građani Pala i Istočnog Sarajeva nedavno su stranim novinarima upravo to rekli: njihove siromašne sredine u potpunosti su oslonjene na privredno Sarajevo i teško bi preživjele bez njega.
Ali ni to mnogo ne uzbuđuje odmetnutog člana Predsjedništva. On je više puta, i za unutarstranačku upotrebu i za domaću & globalnu javnost, izričito izjavio da više nema povratka na stanje prije Inzkovog zakona. I ne samo da to eksplicitno i neumorno ponavlja nego i potezi koje povlači daju mu za pravo. Uprkos tome, nije malo posmatrača koji i dalje pletu skasku o predizbornom triku. Neko će tu ozbiljno biti osramoćen – ili on koji kaže da je s Bosnom i Hercegovinom zauvijek gotovo ili oni s neuništivom frazom o “skretanju pažnje s važnih problema”.
Kad smo već kod Valentina Inzka, nedavno je ruski ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov oproštajni zakon bivšeg visokog predstavnika proglasio uzrokom svih aktuelnih bh. problema. Takav pogled nije ništa drugo do amnestiranje Milorada Dodika od odgovornosti za sve ono što radi, ne od jula 2021., nego od onog slavnog NATO tenka kojim je srušio SDS i predstavio se kao nova zapadna i bosanskohercegovačka nada. Koja priznaje genocid, a Radovana Karadžića smješta na smetljište historije. (Kasnije ga je pokajnički sa smetljišta premjestio na spomen-ploču studentskog doma na Palama, što je ozbiljan ideološki i egzistencijalni napredak za presuđenog ratnog zločinca. Kad se jednom bude pisala objektivna historija Bosne i Hercegovine, Radovan Karadžić, a ne Valentin Inzko, bit će prepoznat kao majka, tj. očuh, svih nadolazećih belaja.)
Transpozicija Republike Srpske iz malog, osiromašenog i opustošenog bosanskohercegovačkog entiteta u potencijalnu paradržavnu tvorevinu, ili novi teritorijalni prirepak Srbije, za sada prolazi samo uz blago gunđanje Zapada. A iz iskustva znamo da od gunđanja nemamo ništa, da je ono isto što i aminovanje. U tom pogledu, Dodikovi sve učestaliji i sve nekontroliraniji ispadi mržnje prema Bošnjacima i muslimanima dvojako se tumače. Po jednoj verziji, nervozan je jer gubi i ne može da uspostavi ni najprostiju kontrolu nad onim što govori. A da govori ono što misli, to je odavno jasno. Po drugima, toliko se osilio jer zna da mu niko ništa ne može, pa je, u pogubnom suglasju sa Zoranom Milanovićem, još jednim medicinski neprocesuiranim moćnikom, krenuo u najbrutalnije uvrede. Na radost RTRS-a i Čovićevih portala, njih dvojica aktivno dizajniraju klasičnu formu mržnje prema Bošnjacima kao nižim bićima, koja smrde i ne zaslužuju ništa bolje od onog što su već jednom preživjeli.
Šta je adekvatan odgovor na ovakvu politiku? Do sada ga nismo vidjeli. Društvene mreže i portali po običaju gore, pokazujući da jedan dio javnosti ništa bolje nije ni zaslužio. S druge strane, političari, koji su plaćeni da se suprotstave takvim nasrtajima, bauljaju po bespućima profesionalne neodgovornosti. Šemsudin Mehmedović, lutajući SDA Bošnjak, pokušao je biti efikasan pričom o genocidašima i uzepeovcima, što je najgora moguća reakcija. Ljudi koji nemaju šta reći zakonski bi morali biti primorani na produktivnu šutnju. Pa sve te silne uvrede Dodika i Milanovića između ostalog su i izrečene s namjerom da na njih bude odgovoreno istim sredstvima. Jalovo, nepristojno, do srži pogrešno i kontraproduktivno. Sarajevo i njegova politika bačeni su u defanzivni položaj.
Reaktivna politika teško da je ikada ikoga odbranila. Umjesto toga, potrebni su proaktivni savez koji bi, za početak, superiornim ukazivanjem na primitivizam srpsko-hrvatskog dvojca izbjegao zamke daljeg uništavanja osjetljivog društvenog tkiva te silovita ofanziva na svim raspoloživim diplomatskim i političkim poljima. Moguće je izbjeći i raspad države (mada je ona već mjesecima u stanju aktivnog rasformiranja) i bilo kakva ratna stradanja, ali s ovakvom politikom takvi su ishodi neizvjesni.
Bosanskoj strani nedostaju dva bitna dodikovska kvaliteta: posvećenost i strast. Da je on tu energiju uložio u prosperitet Republike Srpske, svima u Bosni i Hercegovini bilo bi bolje. Umjesto toga, svezao se za još jednog provjerenog destruktivca, Dragana Čovića, od kojeg bi se također svih ovih mjeseci mogla naučiti bitna stvar – nije se provaljivao kao Dodik i Bakir Izetbegović. Em je neuporedivo manje javno govorio, em je sve teške poruke prebacio na morbidna saopćenja HNS-a. Analiza tih saopćenja mogla bi otkriti potpuno novi politički model, uvrede kombinirane s netrpeljivošću i iskrivljenim pogledom na globalnu ekološku krizu za koju je krivo – zna se – političko Sarajevo.
Strah od intervjua
Poseban izvor političkih nadahnuća je Bakir Izetbegović. Onaj obrazovaniji dio Bošnjaka počeo je istinski strepiti od njegovih intervjua i izjava. To je niska nezaboravnih poruka i reakcija. Od one jesenje o Srbima kao sumnjivom narodu, što mimo svih običaja uzjogunjeno rukovodstvo Republike Srpske nije registriralo, do ovih ranozimskih eskapada o ratnoj podršci islamskih zemalja i Mađarima kao stranom, azijatskom tijelu na čistom evropskom tlu. Dodik ima teritoriju, smeta mu država i krenuo je u proces secesije. Zbog toga neumorno ponavlja da je on za mir. Naš Gandhi iz Laktaša, taj Mandela sa RTRS-a previđa da bi svaka država na svijetu na njegove tendencije reagirala ili hapšenjem ili oružanim poduhvatima. Nasuprot njega je komandos sa Poljina, čovjek ispred i iza linija, detonator panislamske odbrane Bosne i Bošnjaka koji zaboravlja šta posljednjih decenija preživljavaju Palestina i Palestinci, sve uz neutralnu asistenciju islamskog svijeta. A i tokom našeg rata bolje bi bilo da nisu dolazili, niko ih ne pamti po dobru. Poučeni primjerom bosanskih muslimana, Albanci s Kosova su od islamskog svijeta primali pomoć samo u novcu i naoružanju, a onu u ljudstvu su preventivno i strateški dalekovido odbili.
Pošto je SNSD razbio ustavni poredak, državne institucije i samu ideju normalnog života, nećemo mnogo pogriješiti ako kažemo da već sada živimo postdejtonsku Bosnu i Hercegovinu. Kako će se kriza razriješiti i u kojem ćemo pravcu krenuti, još niko ne zna. Izvjesno je da za sada uvjerljivije zvuči Dodik kad kaže da više nema povratka na staro nego svi ovi iz Sarajeva. Milorad već ima administrativnu jedinicu i korak po korak ubrizgava joj elemente državnosti. Ali zašto zvuči uvjerljivije? Zato što je razbio Dejton. I zato što je posvećeniji od onih koji bi državu, kao, trebali da brane od njega. Kad čovjek vidi karikaturalni uradak kojim Bisera Turković kičasto i neprimjereno promovira svoju posjetu Rusiji, onda je jasno da je Sarajevo izgubilo. Trebalo bi mnogo rada, sreće i nedostajuće pameti da se izgradi postdejtonska Bosna i Hercegovina bez Milorada Dodika. U protivnom, moglo bi se desiti da imamo Republiku Srpsku bez Bosne i Hercegovine. Hrvatski povjesničar Tvrtko Jakovina precizno poručuje da nemamo rat, ali imamo sve elemente predratnog stanja. Fakat nas je stigla stigma one pošalice “Samo nek ne puca”, ali niko nadležan ne zna šta da uradi s njom
(TBT, Analiziraj.ba)
