Vilijam Sidni Porter je rođen u porodici ljekara. Kada je imao tri godine, njegova majka je umrla od tuberkuloze. Sumorni, šutljivi otac tužno je rekao: “Ti si već odrastao čovjek i možeš sam da se brineš o sebi…” Poslije sahrane, otac, baka i tetka Lina, očeva sestra, pali su s nogu tražeći Vilijama.
Pretražili su svaki ćošak u gradu Grinsboro, ali bezuspješno: dječaka nije bilo u dvorištu, ni na ulici, ni kod komšija. Ispostavilo se da je dijete otišlo na groblje i sve to vrijeme sjedeio na grobu svoje majke. Našli su ga tek kada je pao mrak. Od tada pa do kraja života imao je strah od mraka, piše Stil.kurir.rs
Vilijam je dat tetki Lini na čuvanje i vaspitanje. Sa 15 godina počeo je da pomaže svom ujaku, koji je vodio najveću apoteku u Grinsboru. Ujak ga je učio farmaciji da bi njegov nećak u budućnosti zarađivao za život. Godinu dana kasnije, dobio je diplomu farmaceuta.
Vilijam je savršeno crtao i pravio karikature poznanika, prijatelja i prolaznika. Jednog dana je dobio ideju da oslika kese sa lijekovima. Tako je pekar koji je naručio prašak za nesanicu našao na omotu smiješnog debelog čovjeka u kačketu kako drijema u fotelji. Žena bankara, koja je bolovala od migrene, vidjela je na omotu lijeka, ženu umotanu u peškir oko glave i kako juri leptire na livadi. A zgodna kćerka para Kolman prepoznala se na sirupu za kašalj. Apotekarov šegrt je prikazao Saru sa sladoledom u rukama kako drži usne spremne za poljubac sa dječakom koji je nedvosmisleno ličio na njega.
Sara Kolman, koja ranije nije primjećivala Vilijama, konačno je obratila pažnju na njega. Ljubazno su ćaskali na ulici i Sara je prihvatila njegov poziv da posjeti pekaru i popije limunadu. Vilijam je bio nervozan, a djevojčica veoma opuštena. Stavljajući tortu od badema, Sara je upitala: „Šta ako naslikaš moj portret? U našoj dnevnoj sobi je portret moje prabake, naslikan kad je bila stara koliko ja danas. Svaki dan gledam njen portret i mislim: ništa gore!“
Vilijam se oduševljeno složio. Djevojka je popravila vezice šešira ispod brade i rekla: „Samo jedan uslov: slikaćeš me bez odjeće!“
Bilo je ljeto i sesije crtanja su se odvijale u napuštenom vidikovcu na periferiji grada. Sara je, puna odlučnosti, počela da otkopčava dugmad na svojoj haljini, i on je osjetio da mu noge postaju nestabilne i da pada u nesvijest. Kada se momak probudio, uplašena Sara je čučala pored njega i tapšala ga po obrazima. Vilijam je učinio očajnički čin: poljubio ju je. Na njegovo iznenađenje, nije se udaljila, već se nagnula ka njemu…
Kada su saznali za njihovu vezu, izbio je ogroman skandal, Porteru je zabranjeno da priđe kući Kolmana. Ali njegov otac i tetka, mladog umjetnika su poslali van opasnosti u Teksas, kod njegovih prijatelja na ranč. Na ranču se osjećao usamljeno i očajnički mu je nedostajala Sara. Ni na jedno poslato pismo nije dobio nikakav odgovor. Vrijeme je prolazilo i ljubav se pretvarala u prijatno sjećanje.
Vilijam je odlučio da ode u Ostin: tamo je živjela njegova kuma, stara prijateljica njegove majke. Našla mu je posao crtača u aritektonskoj kancelariji. Na poslu se sprijateljio sa novim zaposlenim Maksom Vinterportom. Zahvaljujući veselom, energičnom Maksu, upoznao je lijepu djevojku iz bogate porodice Atol Roh. Djevojka je bila zadivljena novim poznanikom: bio je nevjerovatno načitan i galantan.
Kada su se vjenčali, Atolov otac je Vilijamu našao posao bankara. Plata je bila dobra, a bilo je i dosta slobodnog vremena – za dušu, Vilijam je mogao da piše članke za lokalne humoristične novine Rolling Stone. Njegove humoreske i crtani filmovi su bili veoma uspješni i donosili su dobru zaradu.
Porter je imao dobar dom i mogao je da priušti da večera u restoranu svaki dan. Volio je svoju mladu ženu. To je opisao kao Djela u priči „Darovi Volhova“. U ovoj priči, Djela je prodala svoje jedino blago – prelijepu dugu kosu – da bi svom voljenom mužu kupila lanac od platine za njegovo jedino blago – zlatni sat. A muž je prodao sat da kupi set skupih češljeva od kornjačevine za njenu prelijepu dugu kosu kao poklon svojoj ženi.
Period prosperiteta nije dugo trajao u mladoj porodici. Atol je zatrudnila, ali njihov prvenac je živio samo nekoliko sati. Neutješna Atol je jezala i nije mogla da se oporavi. I ko bi pomislio da će se tokom ovog teškog perioda u njegovom životu pojaviti Sarah Koleman.
Vilijam je bio u kancelariji Roling Stouna kada je sekretarica saopštila da gospođa čeka gospodina Portera. Ušao je u čekaonicu i zanijemoo: ispred njega je bila Sara. Sara se promijenila tokom godina od kako se nisu vidjeli. Od šarmantne mlade kokete pretvorila se u prilično vulgarnu osobu.
Ali paradoks je bio da je Vilijam bio još više privučen njom nego ranije. Da ne bi privukli pažnju, otišli su u miran restoran. Sara je rekla da je prolazila kroz Ostin i upravo je odlučila da posjeti starog poznanika. Nevoljno je pričala o svom životu: “Svašta se dogodilo!” Ne, nije udata. Bila je udata, ali nikad se nije vjenčala u crkvi. Mnogo je putovala, mnogo je propustila, prisjećala se. Sada je odsjela u hotelu. Dogovorili su se da se sretnu sutradan. Stigavši kući, Vilijam je prvi put slagao svoju ženu, govoreći joj kako se zadržao u redakciji.
Sljedećeg dana Sara nije bila u restoranu u zakazano vrijeme. Vilijam se uputio u mali hotel na periferiji za koji mu je rekla da je odsjela. Kucajući na vrata, čuo je: “Uđite!” Soba je bila mračna. Sara je prišla veoma blizu – osjetio je miris njenog parfema. Vrele ruke obavila je oko njegovog vrata. Duboko je udahnuo – njegova krivica prema ženi je nestala. Šta god da se ovaj susret za njega pretvori, nije važno. Uradio bi sve da bude sa Sarom.
Postala je prava opsesija za Portera. Od tog dana, činilo se da živi u dva paralelna svijeta. U jednom je bio brižan muž i pun ljubavi, u drugom – Sarin strastveni ljubavnik. Atol i Sara bili su toliko različite jedna od druge kao led i vatra.
Postao je razdražljiv i često se brecao na svoju ženu. Često nije dolazio kući da noći, a ženi je pričao da je iznajmio stan blizu redakcije, jer mu je kao posao to zahtijevao. U suštini, noći je provodio sa Sarom. A ipak je volio svoju suprugu. Makar samo zbog toga što je opet bila trudna.
Drugi porođaj je bio uspješan i dobili su kćerku Margaret koju su oboje obožavali.
Vijest da je Vilijam Porter ukrao državni novac od banke šokirala je građane. Niko nije mogao da zamisli da će ugledni, poznati novinar postati lopov. Ali još je iznenađujuće bilo to što je, kada je slučaj pronevjere počeo, Porter nestao iz grada bez objašnjenja.
Sara je voljela skupu odjeću i nakit. Nije ju bilo briga što Vilijam ne može da priušti sebi troškove. Ona bi odmah napravila scenu i on je savjesno otišao u banku, gdje je radio i uzeo potrebnu sumu. Obično je Vilijam pažljivo otplaćivao „zajam“, ali jednog dana, kada je uzeo veliki iznos (Sara je željela ogrlicu od rubina), u banku je stigao ček.
Pošto je nestao iz Ostina, Porter se nadao da će sve uspjeti: svekar će staviti novac u banku, slučaj pronevjere će biti zatvoren, a on bi mogao da se vrati supruzi i Margaret. Uostalom, supruga mu je dala svoju jedinu vrijednost, zlatni sat. On je taj sat prodao, da bi imao za put.
A šta je uradila Sara? Izgubivši izvor prihoda, ona je naravno, otišla od njega i našla nekog bogatijeg.
Vilijam je prvo otišao u Nju Orleans, radio pod lažnim imenom kao reporter u novinama, a onda je otišao u Centralnu Ameriku – u Honduras. Tada su se tamo krili mnogi Amerikanci koji su imali problema sa zakonom. U Hondurasu je upoznao i sprijateljio se sa pljačkašem Alom Dženingsom, izuzetno radoznalom osobom.
Krajem 19. vijeka Al je nekoliko godina radio kao tužilac u Oklahomi, a zatim je sa dva brata osnovao advokatsku firmu u Vudvordu. Razočaran profesijom advokata, Al je napustio Vudvord, neko vrijeme lutao, da bi na kraju skrenuo na drugu stranu zakona. Dženingsova banda je pljačkala prodavnice, pošte i vozove.
Zajedno su putovali po Južnoj Americi, i vršili razna djela na ivici zakona. O prijateljstvu sa piscem Al je napisao knjigu “Sa O. Henrijem na dnu”.
Kada je Dženings odlučio da opljačka banku, on i Vilijam su se rastali. Tada je Vilijam putovao sam, hvatao se za bilo koji posao i strašno je žudio za svojom suprugom. Još nije znao da je, dok je on lutao svijetom ona dobila tuberkulozu.
Saznavši da mu žena umire, Porter se vratio u Ostin 23. januara 1897. i predao se sudu. Zbog stanja njegove supruge, Porter je dobio odgodu. Athol je bila sretna i činilo se kao da se bolest povukla. Zajedno sa Vilijamom odvezli su se iz grada u iznajmljenom dvosjedu i nisu mogli da prestanu da razgovaraju i da se dovoljno viđaju. Onda joj je postalo gore. Bila je toliko slaba da ju je Vilijam svaki put na rukama nosio do kočije.
Athol Porter je umrla od tuberkuloze 25. jula 1897. godine, a on je odmah uhapšen. Uglavnom, Porter nije mario. Zaslijepljen od tuge, nije baš razumio šta mu se dešava. Ništa nije pobijao, nije poricao, šutke je sjedio i gledao ispred sebe, ne vidjeći baš ništa. Za njega je sve bilo gotovo. Izgubio je život. Presuda je bila oštra: pošto je Vilijam pokušao da pobjegne od pravde, osuđen je na pet godina teškog rada.
Pričale su se horor priče o osuđeničkom zatvoru Kolumbo, a one su i potvrđene. Iscrpljujući rad po 14 sati dnevno, glad, kazna. Ali imao je sreće: trebao je noćni farmaceut u zatvorskoj bolnici. Porter je bio licencirani farmaceut. Tako se zatvorenik broj 30664 oslobodio teškog rada i dobio priliku da noću piše priče.
Potpisivao ih je različitim pseudonimima i s vremena na vrijeme slao besplatno. Redakcija je objavila priče, a honorar je prebačen na kćerku, koja je živjela kod bake i dede. Vilijam je u zatvoru proveo nešto više od tri godine i pušten je pod amnestiju. Odlučio je da će na slobodu izaći kao druga osoba – u svakom smislu.
Tako je Vilijam Porter nestao sa lica zemlje, a tako se rodio pisac O. Henri. Prema jednoj verziji, O. Henri je uzeo svoj pseudonim u čast francuskog farmaceuta Etienne Ocean Henri.
A to su bila dva potpuno različita čovjeka. Vilijam Porter je bio šaljivdžija i duša svake družine- O. Henri je bio povučen, šutljiv i generalno odvojen od društva.
Najviše se plašio da će neko saznati za njegovu zločinačku prošlost: tada će njegove priče prestati da se štampaju, pa neće moći da zarađuje za svoju kćerku. Jedna za drugom izlaze „Četiri miliona“, „Goreća lampa i srce Zapada“ i druge zbirke. Visina njegovih honorara raste, tada je postao najplaćeniji američki pisac. Likovi u djelima O. Henrija su često veseli sitni lopovi, istovremeno ljubazni i čak plemeniti.
Sve je išlo dobro dok Sara Kolman nije stigla u Njujork. Jednog lijepog jutra pojavila se u Vilijamovom stanu. Prije nego je došla kod njega, zapeo joj je za oko jedan novinski članak, koji je pričao o popularnom autoru kratkih priča – O. Henriju sa njegovim portretom. Sara nije imala problema da ga pronađe u Njujorku.
Konačno je našla svog dragog Vilijama! On se tako dobro skrasio ovde, dok ona, Sara jedva sastavlja kraj s krajem. Ovo nije fer. Vilijam je eksplodirao: nije ga briga kako živi Sara Kolman, odavno je među njima sve gotovo.
Sara se nasmija: dragi Vilijam mnogo griješi! Za ljude koje povezuje zajednička prošlost ništa se ne završava. Šta znači ljubav? Danas sam se odljubio, a sutra sam se ponovo zaljubio! Ona samo treba da bude uz njega legalno. Ali kako je bio tvrdoglav i odbijao da bude sa njom, Sara mu je prijetila daće sutradan sve novine znati njihovu prošlost!
Ipak, on je imao šansu da sve popravi, trebao je samo da je oženi!
Smračilo mu se pred očima, činilo se da mu zemlja izmiče ispod nogu. Novinari će sutra uživati u detaljima njegovog života, blatiti ime pokojne supruge, njegovu jćerku Margaret razvlačiti po novinama, ona će saznati o svemu…
O. Henri i Sara Kolman vjenčali su se u Njujorku 1907. godine. Sara se preselila da živi sa njim. Tražio je i najmanju priliku da joj se ne vrati u stan, boravio kod prijatelja, mjesecima živeo u hotelima. I pio je sve vrijeme. Nije mogao više da piše. Inspiracija ga je napustila. 1910. pisac je umro.
Prije nego što je umro, zamolio je medicinsku sestru za dvije stvari: da ne pušta ženu u njegovu spavaću sobu i da ne gasi svjetlo: „Neću da se vraćam kući po mraku.” Imao je samo 47 godina…
