Jutros je na Ahiret preselio Hasan, i evo već pola dana od tuge ne mogu progovoriti ni riječi. Ali ja moram govoriti o Hasanu sinu Halida i rahm. Merjeme, porijeklom iz Ustokoline, odn. iz Iraka, iz kurdske pokrajine Čeng – jer je to moj dug prema njemu, prema našem Ummetu, prema Bosni. Jer smo bili zajedno, zajedno se borili sanjajući pravedniji svijet, slobodu, život bez straha i gureme, i zajedno se razočaravali, trpili udarce i ujede. Udarci su bili toliko jaki, a što je najgore, često su dolazili od onih s kojima smo jedno vrijeme bili pod istom zastavom, da smo se čak bili razišli – taktički, ne i u pogledu osnovnog cilja naših života…
Moram, dakle, govoriti – kako bih olakšao duši… I odmah se prisjećam dugih sohbeta na Odžaku gdje su mi starenici ove razgranate loze pokazivali svoje stablo i fotografije paša, ajana i begova, zaima, alima, valija… te pašinica i begovica, manje-više, sve gazija i šehita. Smrt do smrti – ne zna se koja je strašnija! Sve u borbi za Bosnu i za odbranu Bosne još od XVII.st.! Tu su bili Šemsi-beg i Nur-beg – neka je im rahmet duši- tumači ove historije u našoj bosanskoj historiji, historije koja se nigdje nije ni učila ni čitala… i pitanje je da li se i danas igdje čita i, nakon Hasanova preseljenja, da li će se ikad čitati. (Hoće, ako Bog da!) Dok su mi je tumačili, sa okolnih brda začule su se četničke gusle i zavijanja – i nisu prestale čitava ta dva dana vikenda dok sam ja slušao Šemsi-bega, Nur-bega i Halid-bega. Godina 1980.!
Na te iste sohbete na Odžaku nekada je dolazio hadži Husein-ef. Đozo, komšija i ahbab Hasanova babe, dok je Hasan još išao u osnovnu školu. Upravo tada je hadži Halid-beg svoga sina odredio za „kurbana“ . (Profesor Đozo je „kurbanima“ nazivao sve nas koje su naši veliki očevi – Allah im Džennet dao- slali u Gazijinu medresu.) I, eto, preko toga profesora, mudžeddiduddina našeg doba, te profesora rahm. Kasima Hadžića, rahm. Nijaza Šukrića, Omera Nakičevića…i njihova samoprijegora, aktivizma, idžtihada… mi smo se upoznali i zbližili dok smo bili u Medresi. Ostalo je manje-više poznata historija.
Nekolicina šmekera ubačenih na tek osnovani „Islamski teološki fakultet“, 1978.g., koji su s nama dvojicom slušali predavanja profesora Đoze, na nas su potpisali najgrozomornije iskaze prema kojima smo se mi – zajedno sa ostalih dvanaest optuženih i osuđenih bosanskih Muslimana – 1983-e organizirali da bismo srušili ustavni poredak SFRJ! A to sve zbog toga što je Hasan, odmah s početka studija, u dogovoru sa profesorom Đozom, pokrenuo rad sa studentskom omladinom u Tabačkom mesdždidu! Naravno, nijedan od tih šmekera nije dolazio na ta predavanja, ali su sve znali o njima. I o nama. (Njihovi iskazi, koji mi i ovog časa izlaze pred oči, bili su detaljni i vrlo emocionalno obojeni: mrzili su nas do besvijesti, a da mi to nismo mogli ni naslutiti.)
Kroz taj mali mesdžid, koji se nalazi preko puta Careve džamije, prošlo je oko četiri stotine studenata, mladića i djevojaka, bez kojih bi – to slobodno možemo reći – odbrana Republike Bosne i Hercegovine i njezinog muslimanskog, bošnjačkog naroda u vrijeme agresije 1992-1995. bila gotovo nezamisliva. Mi smo na ovim predavanjima govorili isključivo o islamu, ali, pravo govoreći, mi jesmo radili protiv komunističke države – jer prave lekcije koje je studentska omladina nosila iz Tabačkog mesdžida bile su one koje se nisu izgovarale – lekcije o prirodi komunizma-titoizma i njegovom cilju da uništi islam u Bosni i Sandžaku, a od njih napravi dvije zaostale (veliko) srpske pokrajine.
Na suđenju nijedan šmeker nije imao hrabrosti da ponovi ono što su potpisali pred Udbom. Dok smo sjedili na optuženičkoj klupi, došaptavali smo se i procjenjivali kako će se koji od naših „kolega“ ponašati. Neki od njih zaista nisu bili šmekeri, nego nisu imali snage da se odupru Nazifu Džuburu, Muniru Alibabiću i drugim „radnicima“ komunističke tajne policije, čije su metode bile gore od Gestapovih! Svi su porekli svoje iskaze, svjedočili su o torturi kroz koju su prošli, itd., osim jednog, Adnana Silajdžića – koga su doveli na samom kraju suđenja i koji nas je obojicu proglasio „opasnim za naše društvo“. (Danas, trideset-četrdeset godina kasnije, onaj koji je potpisao najteži iskaz protiv nas i porekao ga, Rešid Hafizović, kome je Hasan, izgleda, halalio, meni u lice govori da smo Hasan i ja dobili robije zato što smo ih „zaradili“ i „debelo naplatili.“) Hasan je dobio 10, a ja 6,5 godina. Optužba za Hasanovu pripadnost neprijateljskoj grupi, po Čl. 131 KZ SFRJ, otpala je na Saveznom sudu u Beogradu, nekoliko godina kasnije – kada je Hasan već bio obolio, i to na srcu! I nakon što je dobio 10 godina robije, Edina Rešidović, tužiteljica, donijela je tortu na četvrti sprat Centralnog zatvora – da mu „čestita rođendan“ koji je pao baš toga dana…
Ne znam kako, osjetio sam da su Hasana prebacili u ćeliju do moje. Kucao sam u zid zamišljenom Morzeovom azbukom kako bih mu poručio… šta? – to sam prenio u stihove koje sam pamtio čitavo vrijeme dok smo robijali i objavio u ciklusu Pjesnik pamti:
Krvavo skonča naša korida!
……… smlaviše toreadore!
I sad nas dijeli dva pedlja zida
A spaja duhovno more.
Itd.
Dragi Hasane, halali, a tebi halal bilo ovog i onog svijeta. Ti sada, u Berzehu – u to sam siguran- znaš da nije bilo uzalud, i da naša borba nikada neće biti uzaludna, i da naša borba nikada neće prestati – jer islam je „permanentna revolucija protiv svake tiranije“, a nad našom domovinom Bosnom je Allahova svemoćna Ruka!
I dok ti mumini predaju rahmet i uče Jasine i tevhide, nažalost, još brojniji šmekeri, munafici, udbaši (koji su nas izbacili iz naše muslimanske stranke i preuzeli je), komunjare i njihovi mediji, četnici, ustaše, abdićevci…- svi će se oni radovati. Imaju i zašto – jer sa ovog svijeta odlazi jedan od najvećih boraca za Vjeru, Bosnu i muslimanski Ummet.
Allah mu se smilovao i Džennet mu podario!
(TBT/PRESS)
