Piše: Boris Čerkuč, Bljesak.info
Ne znam sjeća li se još netko one revolucije iz 2014. godine, neki su joj tepali i “bosansko proljeće”? Ma, ono kad su gorjele županijske zgrade, kad je u Mostaru zapaljeno vladino krilo Đačkog doma? E, ta revolucija! Sad ste se sjetili, zar ne? Ja sam taj revolucionarni trenutak dočekao prilično skeptičan. Počelo je ovdje kod nas negdje krajem radnog tjedna, uživo je izgledalo dramatično, a na TV kamerama još dramatičnije, ali nije me to nimalo spriječilo da praktično u osvit revolucije napišem kolumnu o stvarnoj sposobnosti ovog naroda da diže nekakve bune.
I danas je možete pronaći u arhivi Bljeska ili na jednostavno uguglajte njezin naziv “7 novinara, tri anarhista, slučajni prolaznik, a o psu i da ne govorimo”.
Već sutradan izgledalo je kako je moja kolumna dramatično promašila cilj. Gorjele su zgrade, oko njih se zbilja okupilo puno više ljudi nego novinara, ali nisam se dao smesti. Cijelo vrijeme sam imao jak osjećaj da tu nešto smrdi, makar su naoko svi elementi potrebni za kvalitetno dizanje bune bili tu – i jadan, potlačen i obespravljen narod, i zemlja u institucionalnom kaosu, i vladajuće elite i njihovi podguzi neosjetljivi na zauzimanje bilo kakvog drugačijeg kursa…čak su i mnogi inozemni faktori gajili simpatije prema “bosanskom proljeću”, a to je, vjerujte, najvažniji sastojak svake revolucije ikada!
No, smrduc, smrduc…nisu me baš mogli uvjeriti. Prošlo je dovoljno vremena, pa sad to mogu i reći, ali u to vrijeme jedna aktivistica perom, a danas uposlenica Ministarstva vanjskih poslova u jednom prekrasnom srednjoeuropskom gradu, kritizirale me je jer kolumnom i svojim FB objavama ismijavam revoluciju i da bih ja umjesto toga trebao biti na čelu prosvjednika, kao vođa promjene. Uredno se zahvalivši na ponuđenom, iznio sam neke od svojih viđenja suštine te, nazovimo je, revolucije, podcrtavši sve rečenicom “Stara moja, javi mi se u utorak, pa ćemo razgovarati. Do tad će sve ovo zgasnuti, revolucije će nestati, jer, pobogu, ide nogometni vikend, paljevina i okupljanje trajat će taman do subote u tri i pol, kad kreće Bundesliga”. Došao je i taj utorak. Nije mi se javila.
Poraz revolucionarnog koncepta već je u subotu, kao što rekoh, negdje oko termina Bundeslige bio evidentan, a do utorka je i ćoravima postalo jasno kako od toga nema ništa. Narod se vratio neizbježnim aktivnostima klađenja i natezanja rezultata, ne želeći stečena prava na topao dom i utakmice vikendom trampi za neizvjesnu budućnost. Nazovimo to Pavlovljevim refleksom, ali tako je. Plenumi su već u dobra doba zadavili svaki smisao revolucije, dajući svakoj kvočki pravo kokodakanja i svakom pijevcu pravo na minutu osjećaja “zvijezda možeš biti ti”.
Ako se sjećate plenuma, znate o čemu vam govorim. Zgarišta zgrada županijskih vlada već su dozivala izvođače radova na obnovi, a još samo pokoji zanesenjak, poput redateljice Žbanić, vjerovao je u snagu bosanskog duha da razbije okove. Zašto vam ovo uopće pišem? Ne kao podsjetnik kako sam bio u pravu i to javno rekao, trpeći pokoju uvredu da sam se, eto, prodao vladajućima za sitan novac. Ne kao nekakav trijumf osjećaja kojeg uzgajam konkretnim stvarima već dosta godina, što bi me trebalo činiti relevantnim i u budućnosti, čak i kad su teške teme u pitanju. Svakako ne kao neki egotrip, makar pobjeda uvijek godi. Tko drukčije kaže, taj kleveće i laže!
Pišem ovo da bih podijelio s vama osjećaj jednak onom kad se, eto, pokušavala revolucija prije sedam godina. A tiče se ovih naizgled konačnih i krajnjih okršaja naših lokalnih politika, prijetnji ratom i disolucijom zemlje, beskrajnim i uvijek istim intervjuima u kojima uvijek iste face drugim i uvijek istim facama prijete, pa im ovi opet vraćaju kroz svoje uvijek iste intervjue. I uvijek isti botovi u komentarima i pokoja zalutala frustrirana ovčica koja poziva na naoružavanje i rješavanje stvari vojnim putem. Baš kao i “revolucija” otprije sedam godina, to dramatično možda izgleda preko TV-a ili kad gledaš na portalima, ali je u osnovi deep fake.
Čak i onima kojima je opaka pandemija smrtonosnog virusa oštetila čulo mirisa mogu osjetiti da u cijeloj toj predstavi nešto gadno smrdi. Sreća pa koronavirus ne udara trajno na oči, pa jasno možete vidjeti da naši lideri, hajde da ih tako nazovemo, pozivanjem na konačno rješenje zapravo koriste zadnji argument koji im je preostao, jer sve druge su odavno potrošili. A koliko su zapravo nesposobni čitavo ovo vrijeme, ne samo da se dogovore oko bilo čega, nego i da ispune bilo kakva obećanja, pokazat će se i ovaj put. Obećavat’ će rat, ako treba i do zadnje kapi krvi, a rat se neće dogoditi! Ni to obećanje nam neće znati ispuniti…
Čak i kad bi nekim čudom, na neki jako fingiran način oružje zazveckalo, dajem mu priliku do vikenda, osim ako nije tjedan Lige prvaka. Onda rat zbilja nema šanse. Jer za razliku od političara fejkera koji i dalje igraju na fantomske osjećaje građana koji, po njihovoj projekciji, jedva čekaju da opet krenu u rat, jedini pravi osjećaj građana u ovoj zemlji je potpuno drukčiji. Osjećaj još jednog izgubljenog dana u nadi da će doći neki dobitak s nebesa, ili barem penalom u devedesetoj, koji se stalno prelijeva u osjećaj nade kako je sutra opet novi dan i nova šansa. Ti osjećaji jači su od svake emocije kojom nas užasno loši političari žele kupiti za svoje interese.
Da, ovo je zemlja zombija, ali ne zombija željnih krvi, nego lake love. A čak i takvi zombiji znaju da je veća šansa da ti u ovakvoj zemlji život popravi Diego “Cholo” Simeone, nego neki naš lider svojim bajkama o ratu. Čak i zombiji znaju kako je rat igra na sreću u kojoj dobivaju rijetki, a za taj osjećaj ne moraju napuštati toplinu doma, mjesto ispred televizora ili omiljenu kladionicu i bez potrebe krvaviti gaće po rovovima. Koncept nade u bolje sutra malo se izmijenio, a naša urođena lijenost mu doprinosi.
Da, reći ćete da smo skroz uništeni, lobotomizirani i ubijeni u pojam, da smo osiromašeni i trajno razvaljeni, i da je upravo to jasan pokazatelj. Da, jesmo. Ali smo na neku čudnu foru time i pacifizirani. I trajno uništeni za bilo kakvo novo krvoproliće. A oni preostali, koje ne zanima koncept nade bez pokrića, oni koji ne padaju na bajke o brzoj lovi, a kojih i dalje ima sasvim dovoljno u ovoj zemlji, oni koji znaju kako će i sutra sunce morati izaći na horizontu i kako će se morati nešto konkretno raditi “for a living”, oni ionako nikad i nisu bili za ratovanje.
Takvi ako padnu jednom, možda i dvaput, treći put već idu tamo gdje nada zbilja stanuje. I gdje političari poznaju i riječ dogovor, a ne samo mlaćenje iste stare prazne slame.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Pressmedia.
