Hrvatskog predsjednika negiraju činjenice, reći će listom svi krajiški komandanti Petog korpusa sa kojima smo razgovarali o operaciji „Oluja“
Piše: Midhat Dedić za Aljazeera Balkans
Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović još jednom je „nagazio na žulj“ Bosancima i Hercegovcima, pogotovo Krajišnicima kada je ustvrdio da je Hrvatska vojska oslobodila Bihać, uz poruku da mu se „fućka“ šta “bosanska strana” misli o odlikovanju hrvatskog generala Zlatana Mije Jelića, optuženog prije pet godina za ratni zločin u BiH, kao pripadnik HVO-a.
Hrvatskog predsjednika negiraju činjenice, reći će listom svi krajiški komandanti Petog korpusa sa kojima smo razgovarali o operaciji „Oluja“.
Tri borbena pravca
Mirsad Selmanović (65), brigadir u penziji, ratni načelnik Štaba Petog korpusa Armije RBiH, publicista, vjerovatno je najbolji poznavalac ratnih zbivanja na prostoru sjeverozapadne Bosne i prostora Republike Hrvatske koji su u vojno-strateškoj vezi sa borbenim djelovanjima Petog korpusa ARBiH.
Selmanović je i ranije javno pojašnjavao ulogu i značaj Petog korpusa tokom rata 1992-1995, a u jednoj prilici je, kao neko ko dobro poznaje tu materiju, hrvatskom ministru inostranih poslova Mati Graniću na BHT-u održao „vojno predavanje“ o ulozi Petog korpusa u operaciji „Oluja“.
– E, sad, ako je riječ o spašavanju Bihaćkog okruga od strane Hrvatske vojske (smije se), daj Bože, da su nas spašavali 1992. godine kada smo bili nenaoružani, ali da nas spašavaju 1995. godine, kada smo bili snažna, spremna i odlična vojska sa prištapskim jedinicama, u takvim izjavama prvo prepoznajem neznanje i površnost, da tu stanem sa kvalifikacijama. Treba govoriti činjenično: Peti korpus je pomogao operaciju ‘Oluja’, tu dilema nema. Na teritoriju Republike Hrvatske ušli smo na tri dogovorena pravca: Ličko Petrovo Selo-Rakovica-Plitvice, zatim Lapac-Korenica i treći pravac borbenog djelovanja bio je prema Dvoru na Uni kada je poginuo komandant 505. brigade Izet Nanić. Hrvati su tada imali teške gubitke kod Petrinje kada im je takođe poginuo komandant brigade. Od nas je to tražio direktno naš vojni ataše u Zagrebu Zijo Poprženović, to odlično znam, akter sam tih događaja. Na područje Hrvatske smo ušli u skladu sa Splitskim sporazumom o sadejstvu snaga Armije RBiH, HVO-a i HV-a. Dakle, Peti korpus je pomagao operaciju ‘Oluja’, imali smo i mrtvih, grobne oznake naših boraca na pravcima našeg borbenog djelovanja u Hrvatskoj dokaz su te istine. Imali smo tada dobro sadejstvo sa jedinicama HV-a. Poslije ‘Oluje’ nama je išlo u prilog da na granicu sa Hrvatskom ostavimo samo vojnu policiju i da tako oslobodimo tri-četiri brigade te ih pripremamo za veliku operaciju ‘Sana 95’ u kojoj smo, kao što je poznato, mjesec i po kasnije oslobodili četiri krajiška grada Bosansku Krupu, Bosanski Petrovac, Ključ i Sanski Most – kaže Selmanović.
Ratni načelnik Štaba Petog korpusa Armije RBiH ističe kako je vrlo bitan geostrateški vojno-politički kontekst područja koje su čuvali Dudakovićevi ratnici, obzirom na srpsku vojnu silu koju su vezivali na sebe tri i po godine.
– Od ’92. do ’95. Peti korpus je držao slobodnu teritoriju u obimu od oko 130-180 kilometara, kako kad. Na sebe je vezivao slijedeće jedinice: iz BiH dijelove Prvog sa komandom u Banjoj Luci i cijeli Drugi krajiški korpus sa komandom u Drvaru, dio MUP RS i dijelove drugih prištapskih jedinica VRS-a, Vrhovne komande itd; iz tzv. Republike Srpske krajine (RSK): dijelove Ličkog, Banijskog i Kordunskog korpusa, povremeno dijelove MUP-a, dio Kninskog korpusa. Takođe je MUP Srbije slao svoje specijalne jedinice na čelu sa Legijom, iz Srbije i RSK-a su stizali dobrovoljci, paravojske i vikend-brigade, a od 1993. i tokom 1994. protiv nas smo imali i paravojsku AP Zapadna Bosna ratnog zločinca Fikreta Abdića i oko 9.000 naoružanih vojnika. Zamislite da su sve ove snage krenule na Hrvatsku, umjesto što su napadali na nas, da se ne bavimo onim ‘šta bi bilo kad bi bilo’, ali vjerovatno bi je prepolovili. Stoga treba sa mjerom, temeljito i argumentirano govoriti o ulozi i značaju Petog korpusa, a ne, kako se to kaže u žargonu predsjednika Hrvatske, tamburati bez veze – kaže krajiški brigadir u penziji.
On navodi još jedan, možda i krunski dokaz šta je „taj“ Peti korpus indirektno značio za odbranu hrvatskog teritorija.
„Mi smo jedini na željezničkom pravcu Beograd–Knin sprečavali željeznički saobraćaj. Da nismo bilo bi vrlo teško, ako tako sagledavamo, i izvesti operaciju ‘Oluja’“, mišljenja je Selmanović.
Pogibija Izeta Nanića
Kao Selmanović razmišlja i govori Bužimljanin Sead Jusić, komandant 505. slavne brdske bužimske brigade na čije čelo je došao nakon pogibije Izeta Nanića.
„Peti korpus i Bihaćki okrug tokom proteklog rata, dakle zapad priznate Republike BiH, držao je prostor na kome je država disala punim plućima ustavno-pravnog poretka. Imala je i organe vlasti i vojsku i bila na državnoj granici. Peti korpus i Bihaćki okrug su u 1.201 dan opsade kupili vrijeme Hrvatskoj da u povoljnom međunarodnom kontekstu može izvesti operaciju ‘Oluja’ i riješiti problem SAO Krajine“, ističe Jusić.
Dodaje kako stvaranje tzv. Velike Srbije čija je „šešeljevska“ zapadna granica planirana na liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag-otok Silba nije bilo moguće ostvariti bez uništenja Petog korpusa i slobodne teritorije Bihaćkog okruga.
„Prvo su nas pokušali uništiti veleizdajom Fikreta Abdića, a kada to nije uspjelo, pokrenuta je februarska ofanziva 1994. na Grabežu da se Abdiću olakšaju operacije presijecanjem Bihaćkog okruga na dva dijela kod Kostela, a kada to nije prošlo, Peti korpus je 21. avgusta 1994. godine uspostavio potpuni ustavno-pravni poredak države RBiH na prostoru cijelog Bihaćkog okruga slomom Autonomije i paravojske tzv. AP Zapadna Bosna. Već 27. avgusta, u motelu Ada kod Blatne na teritoriji današnjeg Novog Grada/ Bosanskog Novog, sastaju se general Momir Talić, Fikret Abdić i Ratko Mladić i planiraju novu ofanzivu ‘Breza 94’. Za tu ofanzivu u dokumentima koje možete naći u mojoj knjizi ‘Breza 94- bužimsko-bosanska bitka’ još 3. februara 1994. godine Radovan Karadžić na savjetovanju Vrhovne komande tzv. VRS izdao je direktivu da su težišta borbenih djelovanja u 1994. godini Goražde, Nišića visoravan, Bužim itd… Još tada je izdata direktiva za ‘rješavanje’ Petog korpusa i Bihaćkog okruga“, podsjeća bivši komandant 505. brigade.
Operaciju „Breza 94“ slomile su 505. i. 511. brigada, a kasnije su došle u pomoć i druge jedinice Petog korpusa. Slijedile su operacije „Pauk“, „Grmeč 94“, a onda 20 dana prije „Oluje“ 18. jula 1995. godine operacija „Mač“ koja je nazvana „Spržena zemlja“ kada je Slunjski korpus iz pravca Tržačkih Raštela krenuo prema Cazinu sa tenkovima, a druge srpske jedinice išle su iz pravca Bosanske Krupe da se presiječe Bihaćki okrug. Nisu uspjeli.
„Sve ove operacije bile su sa ciljem da se uništi Peti korpus i Bihački okrug. Time bi se stvorila kompaktna srpska teritorija od Doboja do Karlovca. Nema šanse da bi Hrvatska dobila mig da izvede ‘Oluju’ onako kako ju je izvela od strane SAD i međunarodne javnosti. Ne bi ni mogla to izvesti, jer cijelo ovo vrijeme svih ovih 1.200 dana Peti korpus je vezivao za sebe najmanje 30.000, a najvećim dijelom rata preko 50.000 srpskih vojnika što iz VRS Prvog i Drugog krajiškog korpusa, Drinskog korpusa, Kninskog korpusa itd. Da je tih 50.000 vojnika bilo slobodno uz mobilizaciju naroda našlo bi se na liniji Karlobag-Karlovac-Virovitica novih 50-80 hiljada vojnika, a to bi značilo da bi operacija ‘Oluja’ u takvim okolnostima bila nemoguća“, smatra Sead Jusić.
Vrlo dobro se sjeća početka „Oluje“ jer je Peti korpus bio pripremljen za to. Tog 5. avgusta poginuo je i komandant 505. brigade legendarni Izet Nanić.
„Pogibija generala Nanića je rezultat ‘Oluje’. On je po svaku cijenu želio da idemo u borbu, donio je naređenja i mi smo krenuli u tri pravca borbenog djelovanja. Izvršili smo probijanje linija tzv. vojske SAO Krajine u rejonu Suhe Međe i Ćorkovače, prodirali prema Trgovima kod Žirovca. Rahmetli komandant Nanić je 2,5 km od državne granice, krećući se prema isturenom komandnom mjestu bataljona ‘Hamza’, upao u zasjedu i poginuo. Boli nas svako prekrajanje povijesti. Mi smo se spojili sa HV 5. avgusta, mi smo deblokirali Bihaćki okrug. Nema autentičnijeg simbola deblokade i spašavanja preko 200.000 građana okruga, nema originalnije i snažnije ništa od pogibije komandanta Nanića“, kaže Jusić i poručuje na kraju:
„Pozivam da se održi međunarodna naučna konferencija na temu ‘Uloga i značaj Petog korpusa i Bihaćkog okruga u očivanju teritorijalnog integriteta i suvereniteta RH i RBiH’. Ubijeđen sam da se egzaktno, dokumentima svih strana u sukobu, ne moraju se čak ni uzeti naši dokumenti, može jasno dokazati da bi padom Bihaćkog okruga, uništenjem Petog korpusa, ‘lijepa naša’ bila ono što je Šešelj govorio: samo ono što se vidi sa Sljemena, a naravno ni BiH ovakve sigurno ne bi bilo. Možda bi bila neka fildžan enklava, što su neki i zagovarali.“
Deblokada kao dobar izgovor
Hamdija Abdić, ratnog nadimka Tigar, bio je u vrijeme operacije ‘Oluja’ komandant 502. brdske brigade i sudionik borbenih sadejstava sa HV-om u ovoj operaciji. Direktan i neposredan na naše pitanje odgovara:
„Predsjedniku Milanoviću na njegovu izjavu da je HV oslobodila Bihać odgovorio sam da Bihać nikada nije ni pao. To je istina. Peti korpus je branio i odbranio Bihać. Hrvatska vojska je u operaciji ‘Oluja’ osvajala svoje teritorije i ja im na tome čestitam. Pri tome smo im i mi pripomogli to je dobro poznato“, kaže Abdić.
Ne prihvata ni tumačenja kako bi, da je Bihać pao, doživio sudbinu Srebrenice. Takvima odgovara da to može samo reći neko ko nije upoznat sa situacijom na Bihaćkom okrugu i sa snagom otpora Petog korpusa.
„Bihać – kada nije pao ’92, kada nije pao ’93. suočen sa izdajom Fikreta Abdića, 1994. kada je bila ‘Spržena zemlja’ na Krivaji i kada nam niko nije pomogao – kako se moglo dogoditi onda da padne 1995. kada smo već bili dobro naoružani…? Mi smo imali bitke neposredno prije ‘Oluje’ sa Abdićevom paravojskom, sa četnicima kad su nas napali 18. na 19. juli. I tada smo izdržali napade 30 tenkova i 5.000 neprijateljskih ljudi. ‘Oluja’ je krenula 4. avgusta, a gdje su naše tri i po godine borbe, zašto se to minimizira“, pita ratni komandant 502. brigade.
Abdić je stava da su Hrvati iskoristili okruženje Petog korpusa i to koristili kao dobar izgovor da od Amerikanaca dobiju dozvolu za „Oluju“.
„Oni su iskoristili činjenicu našeg okruženja da svijetu i Amerikancima istaknu da idu u deblokadu Bihaćkog okruga, navodno da nas oslobode, ali su u stvari oslobađali svoje teritorije i to je OK. Mi smo u tom njihovom oslobađanju pomogli i oslobodili dio njihove teritorije, pojas 25-30 kilometara duž granice od Korenice, prema Slunju i Rakovici. Ne želim da umanjim značaj pobjede HV-a u ‘Oluji’, niti da omalovažavam bilo koga, ali treba da se zna da su najjače srpske snage napadale Peti korpus, a snage SAO Krajine više nisu bile tako jake. Bile su iscrpljene, HV je kroz njihove linije prošla kao kroz švicarski sir. Činjenica je da smo mi vezali oko 5.000 srpskih vojnika 20 dana ranije sa tog prostora (Slunjski i Kordunski korpus) i da su oni bili iscrpljeni… Bez obzira na to vjerovatno bi HV i bez toga lako prošla kroz okupirane teritorije i ne želim da omalovažavam njihove vojne rezultate u ‘Oluji’, ali isto tako ne dozvoljavam da se potcjenjuje naša borba, uloga i značaj Petog korpusa“, kaže Abdić.
Komandant mješovitog artiljerijskog puka pri Komandi Petog korpusa i nosilac priznanja „Zlatni ljiljan“ Rizvo Behrem smatra da je hrvatska priča o oslobađanju Bihaća nakaradno predstavljanje istine, da li iz vojnog neznanja ili namjerno.
„Oni zasigurno nisu oslobodili Bihaćki okrug, ali jesu pripomogli. No, kako bi odgovorili na kontrapitanje ‘šta bi bilo sa Hrvatskom da Peti korpus nije na ovom području uradio šta je uradio, vezao za sebe najmanje četiri korpusa srpske vojske, šta bi se dogodilo da je ovaj srpski vojni potencijal krenuo na Hrvatsku 1992?’“ , pita Behrem i dodaje da bi svaki čovjek koji poznaje vojnu strategiju priznao da je Peti korpus itekako pomagao odbranu RH dobro držeći uz sebe ogroman dio elitnih srpskih snaga.
„Cilj ‘Oluje’ je bio oslobađanje okupiranih teritorija RH, a deblokada Bihaćkog okruga je posljedica, jer su se srpske snage bile razvučene. Činjenica je da je 502. brigada oslobodila teritoriju Hrvatske od državne granice sve do Plitvica, da je 501. brigada preko planine Plješivice ušla i oslobodila Korenicu i povukla se prema dogovoru“, ponavlja Behrem.
I komandant Senad Šarganović ističe kako ono što je branio i odbranio Peti korpus „svako zna, znaju i ptice na grani“.
„Oluja“ je izvedena u sadejstvu sa jedinicama Petog korpusa, a uloga Petog korpusa tokom četiri godine rata ne samo za prostor Bihaćkog okruga nego i za odbranu Hrvatske je neizmjerljiva. Vojni stručnjaci lako mogu reći koliko je vojnih snaga vezivao Peti korpus tokom cijelog rata, koje je neprijatelje imao na prostoru oko sebe…
