Piše: Danijal Hadžović
Kada je Demokratska fronta osnovana 2013. godine, za to su itekako postojali razlozi i potreba. Sraman sporazum Zlatka Lagumdžije s Draganom Čovićem o izbornom zakonu po kome bi se uvela asimetrična vrijednost glasa građana u FBiH u zavisnosti od njihove etničke pripadnosti, katastrofalna kadrovska rješenja u SDP-u, iznimna popularnost Komšića s jedne te iznimna nepopularnost Lagumdžije s druge strane, tadašnjen članu Predsdjeništva nametala su jedinstvenu historijsku priliku da započne vlastiti politički projekat.
I uistinu, DF je u odnosu na SDP na izborima 2014. pratio glas one poštenije i nekompromitovanije političke opcije, te je postao najjača stranka ljevice (dijeleći po ukupnom broju glasova u FBiH drugo i treće mjesto sa SBB-om). Međutim, entuzijazam je brzo splasnuo. Unutaršnji sukobi u stranci koji su počeli još i prije izbora (slučaj Damira Marjanovića), potom nebulozna kadrovska rješenja poput postavljanja komičnog Reufa Bajrovića za ministra energetike i rudarstva, naglo napuštanje Vlade FBiH i još naglije osipanje članstva, doveli su do toga da već na lokalnim izborima 2016. ova stranka doživi potop. Tada je izgledalo da stranka polako ali sigurno ide u političku historiju, a Komšić, koji je u međuvremenu (2014. – 2018.) mandat u državnom parlamentu presjedio bez da se ijednom javio za riječ, od nekoć najpopularnijeg političara postao je neko koga bije glas neradnika i jeftinog demagoga, s vrlo malo preostalih simpatizera.
Ipak, te 2018. godine Komšiće se u svega nekoliko mjeseci ponovo vratio život i na kraju zasjeo u stolicu člana Predsjedništva u BiH. No ne treba gajiti iluzije. Za to je odgovoran bio, prvenstveno i isključivo, lider HDZ-a Dragan Čović. Sve zapaljivija retorika, javno slavljenje ratnih zločinaca, savez s Dodikom i bahato demonstriranje sile i blokade države, dali su Komšiću i krugu ljudi oko njega uvjerljiv argument da se scenarij po kome bi Čović i Dodik u tandemu imali kontrolu nad Predsjedništvom mora pod svaku cijenu spriječiti. I tako su građani, glasajući protiv Čovića, Komšiću predali još jedan mandat. DF je s druge strane kao stranka osvojio respektabilan procenat glasova, iako ni približno onoj podršci koju je imao 2014. godine.
No, kada je napokon „spriječena katastrofa“ da Čović uđe u Predsjedništvo i došlo vrijeme da se počne raditi, Komšić je ponovo uvjerljivo demonstrirao da je ipak političar vrlo ograničenog formata. Nakon gotovo dvije godine sjedenja u Predsjedništvu, Komšić od „diplomatskih uspjeha“ za BiH ima šopingovanje po SAD-u, kratak susret s kanadskim premijerom i jedno presretanje na hodnicu francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, gdje pukim čudom nije dobio batine od njegovog obezbjeđenja. U KS u jeku najveće zdravstvene krize u historiji ove zemlje, gdje Sarajevo polako i sigurno ide ka tome da postane najveći evropski klaster, njegov ministar Rusmir Mesihović podnosi ostavku nakon što se ionako gotovo nikako nije ni pojavljivao na poslu. Malobrojno preostalo članstvo napušta stranku, među kojim su u skorije vrijeme najupečatljiviji bili odlasci Zlatka Miletića i doktora Hasana Tanovića.
Za to vrijeme, nakon što je odigrala ključnu ulogu u rušenju „vlade šestorke“ u Kantonu Sarajevu, DF u koaliciji sa SDA (u koju su pristali da uđu bez federalne vlasti koju HDZ blokira zahtijevajući izborni zakon) igra ulogu poslušnog i marginalnog partnera. Prema politici SDA, uključujući i najveće afere poput nabavke respiratora i namještanja unutastranačkih izbora, DF ne pokazuje ni najmanji kritički odnose, ali zato u svojim saopštenjima bljuje vatru na opoziciju u vidu NiP-a, SDP-a i NS-a, koju časti najgorim mogućim optužbama, od izdajstva preko antisemitizma do simpatisanja fašizma. No ne samo da je u praktičnom smsilu DF odlučio da bude pokorni saputnik SDA, nego i u ideološkom pogledu je prihvatio narativ militantnog bošnjačkog nacionalizma, sekularnog, ali po svemu agresivnijeg i isključivijeg nego što je to čak i SDA ikd ispoljavala
Čak i minorne stranke poput GS-a, Demokratska fronta u svom očajanju nastoji spriječiti da ne bude dio njihovog interesno-koalicionog kola, aktivno potpomažući upitno instaliranje sebi lojalnog rukovodstva na čelo stranke.
Glasači kojima je bošnjački nacionalizam opredjeljenje nisu glasači ljevice, za takve postoji SDA. Na unutrašnjem planu stranka je očigledno u fazi raspada i krajnje loše je vođena. Njihovi kadrovi u izvršnoj vlasti iz dana u dan dokazuju da nisu dorasli ozbiljnim političkim zadacima. Mimo Željka Komšića, DF danas nema niti jedno viđenije lice za koje bi neko bio naročito emotivno vezan i poklanjao mu povjerenje.
Pitanje koje se u konačnici postavlja je, koji je više tačno smisao Komšića i DF-a na političkoj sceni? Ako je stranka već odlučila da u vlasti bude priljepak SDA, a u idejnom smislu njena agresivnija verzija s jedinom razlikom što ove u odnosu na prosječnog SDA-ovca češće možemo vidjeti u kafani, zašto bi iko tačno imao potrebu da pored veće, ozbiljnije i infrastrukturno neuporedivo jače SDA, glasa za DF?
Naravno, ne treba ni sumnjati da će njihovi hiperaktivni spineri i pred izbore 2022. godine igrati na kartu retorike da je izbor Komšića u Predsjedništvo, kako bi opet mogao da ne radi ništa, vitalan, jer u suprotnom će Čović kroz ovu instituciju da učini…. Nešto! Svi koji utemeljenost ovakve političke ucjene budu doveli u pitanje, bit će ponovo optuživani za izdajstva i aktivno potpomaganje Dodika i Čovića na rušenju BiH. No, upravo za vrijeme dok Komšić sjedi u Predsjedništvu, isti Čović dobija rješenje za Mostar po svojoj želji, blokira usvajanje budžeta i održavanje izbora, ucjenjuje oponente preko državnog tužilaštva, blokira izbor nove Vlade FBiH uvjetujući je izbornim zakonom, itd… A zamislite tek da nam Komšić ne sjedi u Predsjedništvu! Dvaput ga izabrali, a treći put nasjeli. Male su šanse da još jednom upali foluška.
