Piše: Dragan Bursać
Njima treba potpuni rat, rat do istrijebljenja. Bošnjačkog. I malo je sto muslimana za jednog Srbina, njima najviše smeta onaj 101. ili 8373. koji je preživio, pa svijetu saopštio najsramniju istinu o srpskoj politici, koju ni bageri u tercijarnim grobnicama nisu mogli sakriti.
Malo je 100 muslimana za jednog Srbina! Makar je tako ako pitate Vučićevog stručnjaka za medije, Nebojšu Krstića.
Naime, Krstić je nervozno reagovao na podsjećanje jednog od komentatora na Tviteru, da je na današnji dan, 1995. godine, Vučić za skupštinskom govornicom izgovorio:
“Pa, vi bombardujte, ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu muslimana, pa da vidimo sme li, međunarodna zajednica ili bilo ko drugi, da udari na srpske položaje, može li se tako ponašati sa srpskim narodom.“
Medijski savjetnik Aleksandra Vučića, Nebojša Krtić, kratko je na sve ovo dodao:
“MALO JE!”
Dakle, malo je 100 mrtvih Bošnjaka (muslimana) za jednog Srbina, ako pitate Krstića? I ne, nemojte se odmah zgražavati, nije ovo ništa novo u srpskom svetu, ovo je samo (između ostalog) paradigma utrkivanja u ulizivanju Aleksandru Vučiću, ali i projekcija u nakaradnu budućnost u kojoj očigledno jedan (presuđeni) genocid neće biti dovoljan za velikosrpski san.
Jer, kad policijski ministar Vulin kaže sasvim otvoreno da će novi, vrli, srpski svet biti ustrojen po sramnom obrascu da su svi Srbi u jednoj državi, misleći na Veliku Srbiju, kad ministar spoljnjih poslova Srbije Nikola Selaković opali rasističku nebulozu – Da je Srbin biti lako, Srbin bi bio svako, logično je da se za svoj komadić nakaradne, izopačene i bolesne slave i uticaja mora boriti i narečeni Krstić, koji kao zvijezda desničarskih televizija sa nacionalnom frekvencijom, od Marićevog Hepija, do Mitrovićevog Pinka i nije baš tako benigan i opskuran.
Zapravo, on je opinion maker, čovjek koji doslovno kreira radikalsko javno mnjenje, a koje ima plebiscitarnu političku većinu u ovoj i ovakvoj Srbiji. I on je, da se raumijemo, sa ovom izjavom samo do kraja rasčivijao zabašureni rasistički stav po kojem su Srbi narod vrijedan divljenja, dok su drugi (u ovom slučaju Bošnjaci) niža bića.
Ali, nemojmo se zavaravati, ova rečenica, sramna rečenica, ne stoji tu samo i jedino kako bi odobrovoljila šefa Vučića i kako bi preko nje Krle (Krstić op. aut.) dobio kakvo direktorsko namješetenje, jer što više lupetate i sijete strašnije zlo, veće su vam šanse za uspijeh, ne- ova rečnica je zapravo osnovna i najubitačnija nit srpske nacionalne politke u makar zadnja sva vijeka.
A evo i kako:
Prije neki dan gledam iznova strašno strijeljanje šest bošnjačkih mladića u Trnovu od strane državnog srbijanskog ratnog odreda ”Škorpioni“. U jednom momentu jedan od ubica kaže, “i ova je gotova, ali izdržaće snimanje” , misleći na bateriju u kameri. Bože me oprosti, da im se kamera kojim slučajem pokvarila ili baterija iscurila, pomislih, ne bi ubili tu djecu u tom momentu?!
A onda mi prođe kroz glavu misao, pa monstrumi njih i ne doživljavaju kao djecu. Za njih su ti Bošnjaci tek lovina, tek ratni poluživotinjski trofej, tek uokviren video ubijenih bosanskih zvijeri. A ubijenom lovinom, valja se pohvaliti ženi, djeci, komšijama, rodbini i na koncu državi Srbiji za čije su novce i plaćeni “lovci“. Pa je tako videosnimak vrijedna verfikacija ubistva i odrađenog lova po motivu – Sto muslimana za jednog Srbina.
E to je onaj kor zla, ono srce tame, to je ne samo nacionalistička nego i rasistička potka po kojoj je funkcionsao Miloševićev režim na gorivu zla tada Šešeljevca Vučića koji je sa skupštinske govornice u Beogradu kazao ono što je većina u klupama ispod njega mislila. Eto tako je suštinski nastao genocid od Prijedora do Srebrenice.
Tako je poslije svega nastalo naknadno negiranje, a kasnije veličanje istog tog genocida i sad ga Vučićev medijski savjetnik Krstić diže na viši nivo. Jer, malo je pobiti nevinu djecu, baš njih 100. Na primjer, malo je ubiti 102 prijedorska djeteta za jednog proizvoljnog prijedorskog četnika. Zašto ih ne pobiti recimo 200 u budućim ratovima??? Eto, to je bit te zastrašujuće politike, u kojoj izjave poput Vulinove, s sad ova još radikalnije Krstićeve proviruju kroz komšijske tarabe i govore:
“Da uradili smo to na Korićanskim stijenama, Tomašici, Potočarima, Bijeljini, Prijedoru, Brčkom, Foči, Višegradu, Bihaću, Sarajevu...nastavi niz…ali nije dovoljno, nismo vas porazili!
– Nama treba potpuni rat, rat do istrijebljenja. Vašeg. I zapravo, malo je sto muslimana za jednog Srbina, nama najviše smeta onaj 101. ili 102. ili 8373. koji je preživio, pa svijetu saopštio najsramniju istinu o srpskoj politici, koju ni bageri u tercijarnim grobnicama nisu mogli sakriti.
Tim i takvim, kao što je Krstić smetaju živi Srebreničani i živi Prijedorčani i žive Sarajlije i živi ljudi dobre volje koji svjedoče istini, a svi oni su tako živi jedna “greška“ koja se neće i ne smije ponoviti u budućem ratnom klanju. Zato i kaže Nebojša Krstić da je malo, malo je bilo ubiti 100 za jednoga.
Na svu sreću (po region), pa je Srbija danas u spoljnoj politici i vojnoj sili zahvaljujući upravo takvim kao Krstić i Vulin obogaljena, jer bi se u protivnom taj isti region mogao vrlo lako okrenuti za 180 stepeni, pa bi se živi svjedoci ubijali zarad nove, a iste paradigme “sto za jednoga“.
I neko će reći, ma nije sve to bitno, hajmo se okrenuti važnijim temama. Ne, ovo je najvažnije i ovo su najvažnije teme. Zbog ovakvih nacističko-ideoloških tema, ponavljam, Vučićev režim ima plebiscitarnu podršku u Srbiji. Ne interesuje njegovo glasačko tijelo nikakva ekonomija, jer one i ne postoji. Ali još gore , nije režim jedini strašan, nije čak ni Vulin niti medijski savjetnik Krstić strašan sam po sebi, ne- strašna je podrška naroda tom mentalnom, rasističkom sistemu smrti, koji toliko ustraje u istoj da bi je ponovio, makar duplo.
Ne vjerujete?
Šta mislite sa čim će biti “kažnjen“ Nebojša Krstić nakon izjave da je MALO ubiti sto muslimana za jednog Srbina? Direktorskim mjestom ili povećanjem savjetničke apanaže ili nečim trećim još unosnijim?
Znate, mislim da nije (sve) do Krstića, ima nešto i do zemlje Srbije!
(Radiosarajevo.ba/PRESS)
