“Bajram je Nejra, malo piši o kurbanu, o davanju, neku čestitku uputi”, kaže majka.
– Pod strogim nadzorom majke uspjela sam da sročim slijedeće.
“Dočekujemo još jedan Bajram. zaraženi, bolsni, siromašni, pokradeni, i zatvoreni. Čekamo još samo da nas ovi naši begovi počnu klati umjesto ovaca. Jer oni nas ne vide ko insane, već nam kažu da smo njihova glasačka tijela. Kad nisi insan nego tijelo, onda im je čas posla da te raskomadaju u topovsko meso.
Ovi čobani za kojima klepećemo nas vide kao i svaki čoban ovce, kao broj grla, kao stoku sitnog zuba.
“Hajde piši o vrijednostima kurbana na ovome i na onome svijetu.”
Ovaj Bajram će mnogi jedva skuckati dinar za kurban. A skuckat će narod i podijeliti sa komšijama ne pitajući za boju i vjeru.
Taj jedan dan u godini i naša vlastela probere debelog kurbana da ga zakolje – brzo i po propisu, ne smije kurban da se pati. Sve ostale dane u godini, nas koji nismo zaslužili brzu smrt oni lagano dave.
Dave nas oko vrata omčom koja se steže sve jače, kada ti je plata kraća, a mjesec se duži.
“Piši kako će nas kurbani prenijeti preko Sirat-ćuprije u Dženetske bašče.”
Šta ima od jednog kurbana onaj ko je zadavio jedan narod?
Koliko kurbana treba da prenese preko Sirat-ćuprije u Dženet ove čobane čiji su grijesi pod kožom toliko teški da se pod njima zemlja provaljuje?
Koliki je kurban koji može prenijeti nekoga ko nam je ukrao snove da može biti bolje?
Tobejarabi, da mogu dokučiti, tačno bi nam i sunce ukrali.
“Hajde samo čestitku probaj.”
Čestitam vam što ste od naroda kojem je Bog dao i vode i plodne zemlje i sunca i kiše i planine i ravnice baš onoliko koliko treba, napravili prosjake.
Čestitam vam što ste onog ponosnog čovjeka sa stećka natjerali da kleči i gleda u pod umjesto u zvijezde.
A mom narodu – mojim ponosnim Krajišnicima, kršnim Hercegovcima, vrijednim Posavljacima, zmajevima od moje Bosne – Bajrambarećola, da vam Allah ukabuli kurban, svako dobro djelo, oprosti nam grijehe i podari pravedne vođe.
