Ćamil Duraković na svom Facebook profilu oglasio se nekoliko sati nakon dženaze koja je danas klanjana u Potočarima.
Duraković je napisao da preživjeli Bošnjaci Srebrenice nisu na nasilje odgovorili novim nasiljem. Nisu postali teroristi; nisu se svetili; nisu upotrebljavali govor mržnje.
Zahvalio se svima koji su i ovoga 11. jula bili u Potočarima sa porukom da se ne zaboravi i nikada nikome ne ponovi Srebrenica.
Njegovu objavu prenosimo u cjelosti:
Memorijalni centar u Potočarima je već nekoliko sati kasnije, uobičajeno, prazan… A ja, kao i svake godine, tek sad, kada je sve prošlo, imam vremena da saberem vlastite emocije…
Mi, preživjeli Bošnjaci Srebrenice nismo na nasilje odgovorili novim nasiljem. Nismo postali teroristi; nismo se svetili; nismo upotrebljavali govor mržnje.
Zamislite da žene čija su djeca, očevi, braća i muževi brutalno ubijeni njeguju ljubav; stvaraju umjetnost poput žena koje tkaju ćilime, u kojima su utkale imena ubijenih bošnjačkih muškaraca i dječaka Srebrenice. Tako dozivaju svoje najmilije, nadaju se.
Druge srebreničke Bošnjakinje vezu jastuke sa imenima svojih ubijenih.
Preživjele Bošnjakinje i Bošnjaci borili su se i još se bore za pravdu pravnim putem. Obrazuju se i obrazuju druge. Njeguju razumjevanje među ljudima i zagovaraju mir u Bosni i Hercegovini i širom svijeta. Oni srebrenički Bošnjaci koji su stvorili svoje domove u drugim zemljama postali su ugledni članovi tih zajednica kojim vrijedno doprinose.
Živjeti u Srebrenici danas nije lahko. Ima dana kada je izuzetno teško. Nezaposlenost; povratnici koji tegobno žive; nedostatak infrastrukture; diskriminacija u školama i institucijama, samo su neki od mnogih problema, koji udruženi sa nepreboljenim ubistvima najdražih, ponekad čine život za običnog čovjeka jedva podnošljivim.
Ponekad mi je emocionalno neizdrživo. Kad posmatram majke koje ni poslije 26 godina nisu pronašle svoje sinove; supruge koje bez svojih muževa odgajaju djecu; kćerke i sinove koji rastu bez svojih očeva.
I nekad se pitam, da li je taj civilizovani odgovor nas preživjelih bio pravi put. Da li bi bilo bolje da smo bili agresivniji, da smo ponekad zaprijetili ili da smo ponekad prešli crtu civilizovanih ljudi? Da li bi izbjegli poniženja koja nam se dešavaju danas? Da li bi nas svi bolje shvatili kad bi imali razloga da nas se boje?
Kada me obuzmu ova pitanja, odem u Mezarje i gledam hiljade bijelih nišana kako stoje u tišini. Svaki od tih nišana stoji tamo za jednog čovjeka koji je žrtva organiziranog nasilja. U tim trenucima, kad se pitam da li smo trebali imati agresivan odgovor na zločin, ti mi nišani govore da smo dobro izabrali – izabrali smo sabur umjesto nasilja; obrazovanje umjesto ubijanja djece i ljudi; ljubav umjesto mržnje; izabrali smo pravdu umjesto nepravde; izabrali smo život umjesto smrti. I dobro smo učinili – ostali smo svoji – britki, vrijedni, čestiti. Ostali smo jednostavni ljudi kao štu su bili naši voljeni. Nismo postali zločinci. Naše srce je uvijek znalo da se nad nama vrši genocid. Prvi put kada se u tebi pobuni pitanje: Zašto me ubijaju? I kad se ukaže odgovor: Zbog tvog imena i prezimena! – ti znaš šta se dešava..
Hvala svima koji ste i ovoga 11. jula bili sa nama u Potočarima.
Da se ne zaboravi i nikada nikome ne ponovi Srebrenica.
Vaš
Ćamil Duraković
