“Bajram je Nejra, piši o kurbanima, o Bajramu …”, zamolila me majka prije nego sam počela pisati.
“Dočekujemo još jedan Bajram zaraženi, bolesni, siromašni, pokradeni i zatvoreni. Čekamo samo još da nas ovi naši begovi počnu klati umjesto ovaca. Jer oni nas ne vide kao insane, već nam kažu da smo njihova glasačka tijela.
Kad nisi insan nego tijelo onda im je čas posla da te raskomadaju u topovsko meso.
Ovi čobani za kojima klepećemo, nas vide kao i svaki čiban ovcu, kao broj grla, kao stoku sitnog zuba.
“Hajde piši o vrijednostima kurbana na ovom i na onom svijetu”, kaže majka.
“Ovaj Bjaram će mnogi jedva skuckati dinar za kurban, a skuckat će narod i podijeliti sa komšijama ne pitajući za boju i vjeru.
Taj jedan dan u godini i naša vlastela probere debelog kurbana da ga zakolje, brzo i po propisu, ne smije kurban da se pati.
Sve ostale dana u godini, nas, koji nismo zaslužili brzu smrt, oni lagano dave. Dave nas oko vrata omčom koja se steže sve jače, kada ti je plata kraća, a mjesec se duži.”
“Piši kako će nas kurban prenijet preko sirad ćuprije u dženetske bašte”, kaže majka.
“Šta ima od jednog kurbana onaj što je zadavio jedan narod?
Koliko kurbana treba da prenese preko sirad ćuprije u dženet ove čobane čiji su grijesi pod kožom toliko teški, da se pod njima zemlja provaljuje?
Koliki je kurban koji može prenijeti nekoga ko nam je ukrao snove da može biti bolje?
Tobejarabi, da mogu dokučit tačno bi nam i sunce ukrali.”
“Hajde samo čestitku probaj”, viknu majka.
“Čestitam vam što ste od naroda kojem je Bog dao i vode i plodne zemlje i sunca i kiše i planine i ravnice baš onoliko koliko treba, napravili prosjake.
Čestitam vam što ste onog ponosnog čovjeka sa stećka natjerali da kleči i gleda u pod umjesto u zvijezde gdje smo vazda gledali dok smo zemljom kročili.
A mom narodu – mojim ponosnim Krajišnicima, kršnim Hercegovcima, vrijednim Posavljacima, zmajevima od moje Bosne – Bajrambarećula!
Da vam Allah ukabuli kurban, oprosti nam grijehe i podari pravedne vođe.”
