Ne da je šokantno to što Alisine sestre prozivaju Muriza Memića da „objelodani svoja saznanja o njima“, ili će, kako kažu, „kao u slučaju svog sina, javnost držati u “neizvjesnosti”, to je drskost koja „ujeda za srce“ ožalošćenu porodicu…
To da se istovremeno na Vrhovnom sudu FBiH odvijaju dva pretresa za isti zločin nije poznato u pravosudnoj praksi. Ovo, kako kaže Ifet Feraget, nije zabilježeno u 140 godina postojanja suda. Tako se odvija slučaj ubistva Dženana Memića u kojem su optuženi Ljubo i Bekrija Seferović za izazivanje i prikivanje saobraćajne nesreće, dok postupajući prema prijavi familije Memić i njihovog advokata Ferageta državni tužitelj odbacuje donedavno službenu verziju prema kojoj smrt mladića Dženana nastupila kao posljedica saobraćajne.
Dok se sarajevski analitičari zamajavaju upoređujući ovaj slučaj sa “Zločinom i kaznom” Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, ili sa “Strancem” Alberta Kamija, mnogo slikovitije i tačnije je ovaj slučaj uporediti sa antologijskom pripovijetkom/basnom Petra Kočića „Jablan i Rudonja“. Svakako da se ubistvo Kočićevog zemljaka Davida Dragičevića može podvesti pod istu situaciju.
Kočićeva basna nama je bliža jer slikovito govori o borbi pravde i nepravde, ali i zbog toga što smo kulturološki postali narod korida. Tako da su na jednoj strani krkanluk, oblikovanje, ofajle, drmoguz i volovi, a na drugoj strani tiha većina koja sanja kako da pobjegne iz ovog kriminogenog šljama i džahilijeta.
Sam mladić Dženan je bio dječak radoholik koji je, na primjer, besplatno radio kao dobrotvor na uljepšavanju džamije i džamijskog harema. Kroz njegovu kuću je tokom rata prošlo na stotine muhadžira i boraca Armije BiH, a da niko iz nje nije izišao gladan. Tako je bilo jer je porodica Memić bila dobro stojeća, imali su nekoliko krava u ratu.
Na drugoj strani su mladići, koji se sumnjiče da su počinili ubistvo, sa imidžem „guzonjinih sinova“ skloni dernečnju i bahatom ponašanju. Neki od njih su već osvanjivali na stranicama „crnih hronika“ zbog nasilničkog ponašanja, kako na ulici tako i u sopstvenoj porodici. Alisa Mutap sa svojim sestrama Berinom i Aldijanom, bila je dio tog miljea. Motivi ubistva Dženana su potpuno iracionalne prirode; ljubomora i bahatost, a Alisa Mutap, kao fatalna djevojka, se sumnjiči da prouzročila te motive. Ona se odlučila braniti „amnezijom“, ko biva, ničega se ne sjeća.
Ne da je šokantno to što Alisine sestre prozivaju Muriza Memića da „objelodani svoja saznanja o njima“, ili će, kako kažu, „kao u slučaju svog sina, javnost držati u “neizvjesnosti”, to drskost koja „ujeda za srce“ ožalošćenu porodicu.
One mu čak spočitavaju da „ovakvim iskonstruiranim (narodski rečeno mahalskim) lažima samo želi skrenuti pažnju s najbitnije činjenice, a to je ko je ubio Dženana Memića.“
Bez obzira na bijes koje mogu sestre imati zato što im se sestra nalazi u zatvoru, ovakav cinizam u prozivkama Memića ne bi trebao dobiti medijski prostor. Kako mogu Alisine sestre prozivati Memića da kaže ime ubice, a da se njihova sestra koja je očevidac ubistva poziva na amneziju?!
Ali već odavno kroidarško/režimski mediji vrše harangu na Memića, njegovo advokata Ferageta, a posebno na tužiteljicu Gordanu Tadić. Oni navijaju za Kočićevog „Rudonju“ vjerujući da je sila i svjetina na njihovoj strani i da će ta „grdosija“ „nagrditi“ malog „Jablana“.
(The Bosnia Times/PRESS)
