Halid Bešlić, proslavljeni bosanskohercegovački pjevač i legenda narodne muzike u u ekskluzivnom intervjuu za dnevni list Nova kazao je kako mu je rat promijenio život iz temelja. “To je zaista jedna bolna tema, o kojoj rijetko pričam. Ja pet godina nisam živio. Uvijek sam imao osjećaj da mi je taj dio života odsječen”, kazao je Bešlić.
Halid Bešlić ugostio je ekipu „Nova“ na svom imanju u Semizovcu, nedaleko od Sarajeva. U malom kafiću, u sklopu benzinske pumpe koja je u njegovom vlasništvu, sjedio je za malim stolom, pijuckao kafu i čitao novine. S vrata je pozdravio stihovima pjesme „Romanija“.
Prvi utisak ekipe “Nova” bio je da se Halid među svojima ne ponaša kao zvijezda, kako je inače tretiran u svijetu. On dozvoljava svakom prolazniku da mu priđe, pruži ruku i proćaska. Tokom sjedeljke, pjevač je otvorio dušu i po prvi put ispričao stvari koje su obilježile njegov život.
Kako je na Vas uticala situacija sa koronavirusom?
– Prosto i jednostavno – radiš i ne radiš. Znači, ne radim. Za ovim stolom gdje sjedimo ti i ja, proveo sam godinu dana. Bježao sam iz grada, manji kontakt s ljudima, i hvala Bogu uspio sam da preživim. Nisam imao koronu, iako je dosta mojih prijatelja fasovalo tu bolest, a neki su i umrli. Bilo i ne ponovilo se! Čuvao sam se i pazio, a na kraju sam se i vakcinisao. Nadam se da će biti sve u redu.
Koliko god da ste potajno u sebi govorili „Dosta sam pjevao“, sada ste imali prilike da se uvjerite u to kako je kad ne radite. Mislite li da ćete još dugo pjevati ili smatrate da je vrijeme da odložite mikrofon?
– Što se tiče posla, jednostavno sam stao. Možda sam posljednjih godinu dana živio onako kako sam želio da živim kada se umorim od posla i bude mi svega preko glave. Međutim, koliko god da sam želio tako da živim, čini mi se da sam malo pretjerao s tim odmorom. Fali mi raja, a Boga mi pjevanje i putovanja. Prije nekoliko dana sam skoknuo samo do Beograda da završim nešto u banci i odmah sam se vratio nazad. To je sve što sam vidio otkako nas je zadesila pandemija.
Gde ste se vakcinisali i kojom vakcinom?
– Ovde u Sarajevu, prije neki dan. Primio sam Pfizera. Još je friško. Prvo sam bio za kinesku ili rusku. Međutim, pošto putujem često u Australiju, Ameriku, Kanadu i zapadnu Evropu, onda sam se opredijelio za Pfizera. Ja sam zakazao imunizaciju u Beogradu, ali se ispostavilo da je ima i kod nas. Tu sam se i vakcinisao.
Važite za zvijezdu bivše Jugoslavije, a toliko ste normalni i prizemni. Kako to da Vas slava i novac nisu promijenili?
– Takav je mentalni sklop naših ljudi ovdje. Ti možeš biti najveća zvijezda na svijetu, ali u raji moraš biti normalan. Ovdje nema te zvjezdomanije. Da li je to pogrešno ili nije – ne znam. Ako znaš ko si, nemoj to drugima da trljaš na nos. Budi u raji, ali budi u zvijezdama tamo gde treba. Ja samo volim da živim normalno.
Dugo živite na relaciji Sarajevo – Minhen. Zašto se nikada tamo niste preselili?
– Ja sam non-stop na relaciji. Imam njemačke papire, a nedavno sam dobio i njemačku penziju.
Ne hvalite se da ste postali penzioner…
– Nisam ni imao prilike da pričam jer slabo dajem intervjue, a vašu ekipu sam želio da ugostim.
Da li ste zadovoljni penzijom?
– Ma, mala je to penzija. Bio sam član njemačkog udruženja muzičara, pa sam 20 godina plaćao tamo socijalno i penziono. Ja sam slobodan umjetnik, pa sam se prijavio kao jedinka i prijavljivao koncerte i ostale stvari. Osiguran sam i tamo i ovdje. To ne košta malo – 500 maraka me mjesečno iznosi osiguranje i to mi odbijaju od penzije.
Zašto ste se vratili iz Njemačke poslije rata? Koliko je rat generalno promijenio Vaš život?
– Rat je moj život promijenio iz temelja. To je zaista jedna bolna tema, o kojoj rijetko pričam. Ja pet godina nisam živio. Uvijek sam imao osjećaj da mi je taj dio života odsječen. Ne želim ni da se sjećam toga. Tad nije bilo interneta i svi smo drugačije živjeli. Druženja su bila neviđeno drugačija i spontanija. Danas se ljudi samo vode životom društvenih mreža. Danas je svaka šuša bitna. Čovjek mora imati neku tajnu, a sada očigledno ne možeš da je sakriješ. Bez tajne se ne može živjeti i to je tvoje elementarno pravo.
Kakve posljedice rata nosite?
– Ne znam ni ja koje su, ali svakako su trajne. Iskreno, trudim se da zažmurim svaki put i ne razmišljam o tome. Hvala Bogu, prošlo je i popravilo se stanje. Ostavilo je dosta ožiljaka u životu.
Kompletan intervju možete pročitati na portalu Nova.rs.
